Didro I estetika


Download 3.62 Kb.
Pdf ko'rish
bet3/33
Sana21.12.2017
Hajmi3.62 Kb.
#22709
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   33
.
6
 
 
Priznanja  i osporavanja  prate   recepciju   Didroa  i u  20. veku.  Žak  Šuje 
tvrdi   (c
houillet  
1973: 5) da  je Didro   najpre   filozof  i da  treba  kao  takav  da 
bude  ozbiljno  shvaćen. Deržavin, pak,  svodi  Didroovu misao  na  publicisti- 
ku.
7  
Američki teoretičar s početka 20. veka  Kru (R. Loyalty  Cru)  smatra (c
ru
 
1913: 204)  da  Didroova  misao   „nije  naučna  ni  filozofska,   već  enciklopedij- 
ska“,  tj. ona  koja  se  zanima za  sve  oblasti  bez  sistematičnog udubljivanja u 
određenu sferu  i koja je usmerena na popularizaciju praktičnog znanja,  što je, 
inače,  odlikovalo i Enciklopediju (Encyclopédie), u punom nazivu – Obrazloženi 
rečnik nauka, umetnosti  i zanata (Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des 
métiers), koja je, kao  riznica  svih  dotadašnjih znanja,  predstavljala veliki  izda- 
vački  poduhvat u Francuskoj 18. veka,  a kojim  je rukovodio upravo Didro.
8
 
 

« Je suis  bon  encyclopédiste ; /Je  connais le mal  et le bien.  /Je suis  Diderot à la piste  ; /Je 
connais tout,  je ne  crois  rien.  » (W
ilSoN 
1985: 129)
 
 
7   
U    Didrou  je  temperament  publiciste  očevidno  odneo  prevagu  nad    temperamentom 
naučnika. Snaga  njegovih članaka nije se sastojala  u saopštavanju novih  naučnih činjenica 
ni  u  popularizaciji  bilo  kojih  naučnih  tekovina,  već  u  publicističkoj  oštrini   gledišta,  u 
težnji  da  i  najapstraktniju  temu   ispuni  nečim   borbeno-konkretnim,  u  sjajnim,   opštrim 
aforizmima, u zaključcima široke  osnove  i od dalekosežna značaja,  i, najzad, u majstorskim 
karakteristikama tipova ljudi,  naravi, običaja  i pojedinih lica. (d
eržaViN 
1948: 23)
 
 

Enciklopedija je za dve  decenije  izlaženja (1751-1772), uz povremene zastoje  i zabrane, brojala
 
60 660 članaka u  17 tomova teksta,  praćenih s 11 tomova ilustracija. Didro  je samo  za  prva 
dva   toma   napisao  ili  redigovao  više  od  polovine  članaka,   ukupno  3  576.  Ovoj  statistici,   a 
koju  beleži  Pjer  Lepap  (L
epape 
1991:  110,  112,  118),  Artur  Vilson  pridodaje  (1985:  61)  i  4 
toma
 

23
 
DiDro i estetika
 
 
 
 
Oprečna gledišta svojih  savremenika o sistematičnosti Didroove mi- 
sli sučeljava, već pomenuti, čuveni  francuski didrolog Žak  Šuje koji je de- 
lovao  u  drugoj  polovini 20. veka  (1973: 595): dok  francuski estetičar  Ivon 
Belaval  (Yvon  Belaval)  smatra  da  je Didroova  misao  jedinstvena,  zaokru- 
žena  i sistematična,  američki estetičar  Lester  Kroker  (Lester  G. Crocker) 
tvrdi  da  je ona  fragmentarna,  nesistematična, iscepkana. U prilog  toj tvrd- 
nji američkog didrologa Krokera  ide  i zaključak Vladislava Folkjerskog u 
kojem  ovaj  poljski  teoretičar kaže  da  Didrou  nedostaje zaokružena  celina: 
kod  Voltera  imamo  „haos  jasnih  ideja“  (« un  chaos  d’idées  claires  »), kod 
Didroa je to  „haos  parcijalnih sistema“ (« un  chaos  de  systèmes partiels
 
») – tvrdi  Folkjerski  (1925: 362) i zaključuje da  je „pogled na  celinu“  (« la 
vue  d’ensemble ») ono  što  nedostaje kod  Didroa.
 
Kako  onda   definisati  Didroa  kao  mislioca   i  umetnika?  Teško  je  to 
učiniti,   tvrdi   Vilson,  jer  Didro   je  stalno   u  kretanju.  Upravo  to  kretanje 
navodi  Danijela  Mornea da  opazi   mnoštvo  oprečnih  Didroa  (1941: 144): 
Žak–Didro i Gospodar–Didro, Ramo–Didro i Filozof–Didro, u čemu  i sâm 
Morne  vidi  Didroovu originalnost. Pomenuti likovi  iz Didroovih dela,  Fa- 
talista Žak i njegov gospodar Ramoov sinovac, ovde  se uzimaju za  alegorije 
oprečnih  etičko-estetičkih stavova:  racionalno  naspram  senzitivnog,  de- 
terminizam spram empirije,  opservacija nasuprot  entuzijazmu. Ako  je tu 
reč  o  haosu  parcijalnih sistema   kojima  nedostaje vezivna  nit,  onda  je na 
istraživačima zadatak,  kako  to  sugeriše  Folkjerski,   da  Didroove  sisteme 
sačinjene  od  detalja  povežu u jednu  celinu.
 
Američki didrolog Dejvid  Fant  (David  Funt)  započinje studiju Didro 
i estetika prosvetiteljstva (Diderot and the Esthetics of the Enlightenment,  1968) 
tvrđenjem da  Didroova misao  ne  može  biti  dosledno  sistematizovana  jer 
se  njegova  gledišta transformišu  i evoluiraju (F
uNt 
1968: 17), a  završava 
je  zaključkom  (1968:  177)  da  Didroovu  misao  čini  niz  pogleda  koji 
zamenjuju  prethodne  ili  im  protivreče.  Žak  Šuje,  pak,  odbacuje  teoriju    o 
Didroovom  evolucionizmu  i  tvrdi    da  je  tu  pre  reč  o  iznenadnim 
mutacijama.  I  Daniel  Morne  se  slaže  da  nema  stvarne  evolucije  kod 
Didroa,  već  odricanja  zarad  druge  strane,  usled    čega    francuski 
enciklopedista,  u  svojim   stavovima, ide  iz jedne  pozicije  u drugu, te stoga 
on  nije  ni  stvorio koherentan  sistem.  Volter  i  Monteskje  evoluiraju  –  veli 
Morne  (1941: 10) – Didro  je stalno  u
 
dodatka, 2 toma  indeksa i 1 tom  dodatnih crteža.  Međutim, teško  je uvek  pouzdano  utvrditi 
autorstvo  budući  da  ima  i  nepotpisanih  članaka,   kao  i  onih  označenih  samo   zvezdicom, a 
značajan  broj  upravo  takvih   nepotpisanih  članaka  se  tradicionalno  pripisuje  Didrou. Žak 
Prust  tvrdi  (1995: 133) da  je manji  broj  članaka koje  je Didro  redigovao nego  što  se  to veruje, 
te da  su  (1995: 119), u prvoj  polovini 20. veka,  svojim  istraživanjima Herbert Dikman i  Franko  
Venturi  doveli    u  sumnju  Didroovu  legendarnu  plodnost  u  Enciklopediji.  Danijel  Morne  
(1941:  66–67)  svodi  Didroov  značaj  na  mali  broj  redigovanih  članaka.    Loran  Versini, 
priređivač kritičkog izdanja Didroovog opusa u poslednjoj deceniji  20. veka,  beleži  (d
iderot
 
1994: 199) da  je Didro  napisao 30 članaka iz oblasti  filozofije  na  ukupno 558 strana.
 

24
 
Nermin  Vučelj
 
 
 
protivrečnostima. Izmiriti  različitost i jedinstvo, estetiku i eksperimental- 
nu  fiziku,  prirodu  i  civilizaciju,   osnovni  je Didroov  misaoni  zadatak.  To 
su  dve  strane  koje  idu  zajedno,  kao  dva  profila  jednog   lica,  kao  pismo   i 
glava  na  kovanom novcu:  život  i umetnost, filozofija  i estetika.  Umetnič- 
ko ruho  svoj  materijal dobija  iz života:  emocija  je tkanina; a kroj i vez,  ono 
estetsko,  postavlja  se  nadahnutom  zanatskom  umešnošću  –  filozofskim 
sistematičnim promišljanjem.
 
 
 
 
 
2. E
Stetičar
 
 
Je  li  Didro   filozof  ili  samo   enciklopedista,  umetnik  ili  tek  publici- 
sta,  vatrena  polemika u  tom  etiketiranju vođena  je među  teoretičarima u 
dva  minula  veka  koji  su  neiscrpne  argumente  zahvatali  jednako  iz  ugla 
sinhronije – načelnih definicija  i sistema, i dijahronije – određenog druš- 
tveno-istorijskog konteksta. Deni  Didro  se na  početku prethodnog potpo- 
glavlja  pominje  s  atributom  ugodne  semantičke ekstenzije francuski  stva- 
ralac iz dva  razloga:  prvo  – kako  bi se izbeglo  upuštanje u široku  raspravu 
koja se nameće kad  se pribegne uskom terminološkom etiketiranju, drugo
 
– zato  što je Didro  kao estetičar  predmet ove  knjige.  Prethodne napomene 
o  misaonom,  ili  filozofskom,  kod   Didroa  čine  se  nezaobilazne,  a  jedan 
razlog   tome  već   je ponuđen  u  slici  o  kovanici  s  licem  i  naličjem,  to  jest 
nespornoj vezi  između života  i umetnosti, filozofije  i estetike.
 
Francuski didrolog Ivon  Belaval  (B
elaVal 
1973: 7) podseća da  Didro- 
ova  estetika  nije  izolovana  od  njegove   filozofije.  Danski   teoretičar Hans 
Melbjerg  eksplicitniji je: s obzirom na  to  da  se  Didro  često  ograničava da 
nešto  tvrdi,  a ne objašnjava, zato:  „da  bismo  se orijentisali u  njegovoj  esteti- 
ci, treba  je povezati s njegovom filozofijom  od  koje  se  ona  nikada ne  raz- 
dvaja“  (m
ølBjerg 
1964: 5). U osnovi  Didroovih  estetičkih teorija  jeste  sen- 
zualistička filozofija  ili radije,  kako  smatra Melbjerg,  te  teorije  jesu  reakci- 
ja na senzualizam. Veliki didrolog Žak  Šuje zaključuje da  je glavna tema  u 
Melbjergovim Vidovima Didroove estetike, kao  i u Tominom (Jean  Thomas) 
Didroovom  humanizmu,   teorija  o  prevazilaženju senzualizma. Šuje  (1973:
 
5) insistira na  tome  da  Didroa najpre  treba  shvatiti  kao  filozofa.  Herbert 
Dikman  na  vezu  filozofije  i estetike   kod  Didroa  gleda  kao  na  sintezu,  tj. 
Didro   „pridružuje  zakone ili  pravila,  koja  su  element  pesničkog  izraza   i 
koja  postavljaju  zadatke  piscu,   razmišljanjima  o  prirodi  lepog,    o  njego- 
vom   odnosu  s  umetnošću,  s  estetskim  stvaranjem  i  analizom  estetskog 
zadovoljstva“  (D
ieckmann  
1959  :  97).  Drugi   razlog   da  se  u  obzir   uzme   i 
Didroova filozofija  u  estetičkom istraživanju daje  Belaval  opaskom da  ne
 

25
 
DiDro i estetika
 
 
 
 
može  estetika biti  zasebna od  filozofije  kod  čoveka  „koji  nije  prestajao da 
se  poziva  na  Filozofiju,  kod  čoveka   kog  su  nazivali  i  koji  je samog   sebe 
nazivao: Filozof“  (B
elaVal 
1973: 7).
 
Sistematizovati Didroovu  estetičku misao  nije ništa  manji  izazov  nego 
definisati njegovu opštu  misao.  Afirmacija  Didroa kao  estetičara oscilirala 
je između  odavanja priznanja, s jedne  strane, do  osporavanja bilo  kakvog 
većeg  značaja,  s druge  strane. U Dvema studijama o Didrou – Etika i Esteti- 
ka  (Two  Diderot  Studies  –  Ethics  and  Esthetics,  1952),  Lester   Kroker   odriče 
Didrou bilo  kakvu određenu  i  doslednu  estetičku filozofiju  i  svodi   je na
 
„mnoštvo teorija  koje  se  okreću   kao  žice  na  točku  koje  polaze   iz  jednog
 
središta“ (c
rocKer 
1952: 114). Mnoge  Didroove ideje  su  sasvim neoriginalne
 
– tvrdi  Kroker  – tek neke  su visoko stimulativne,  te, prema tome:  „Didro nije 
bio  zadovoljavajući  estetičar-filozof,  on  je  bio  značajan  pisac   o  estetičkim 
pitanjima“ (1952: 114). Suprotno  Krokeru, Ivon  Belaval  u  Didrou vidi  „pr- 
vog  sistematičnog  estetičara“  (1973: 300).  Naziv   studije   –  Estetika  bez  Di- 
droovog  paradoksa (L’Esthétique sans paradoxe  de Diderot) - sugeriše  da  se  iza 
pojavnih protivrečnosti u Didroovoj teoriji  može  sagledati jedinstvo, ali Le- 
ster  Kroker,  pomenuti  američki didrolog,  ima  utisak  da  je Belaval  u  svom 
istraživanju  „uzeo   hiljade  fiša  i nastojao   da  ih  poveže u  jednu  celinu  kao 
slagalicu, te je tako  nastao katalog Didroovih estetičkih ideja“  (1973: 51).
 
Već pomenuti antididroist Danijel  Morne  (1941: 119) smelo  presuđuje 
da  Didroova  estetika  nije  jasna.  Takva   je  Morneova  recepcija   Didroove 
verbalizovane  misli  koja  se,  prema oceni  Lea  Špicera,  ispoljava kroz  dva 
vida  (S
pitzer  
1970: 166): kao  emotivna  mobilnost naučnička egzaltacija. Ar- 
tur  Vilson  (1985: 446), pak,  sagledava Didroovu estetiku kao  široku  teoriju 
koja obuhvata  umetnika, slušaoca, gledaoca, a svi oni  se sreću  u tački  koja 
je ukus, što je i predmet glavne  umetničke debate 18.veka  u kom  je i nastao 
pojam  estetika. Interakcija stvaraoca  i recipijenta i afirmacija  subjektivno- 
sti  u  zasnivanju filozofije  umetnosti se nalaze  u  temelju  moderne  estetike 
koja  se  vezuje  za  18. vek.  To  nas  vraća  na  uvodno izlaganje   u  kojem  se
 
18.  vek,  mimo   formalnog  kalendarskog  vremenskog  rangiranja,  definiše 
kao  određena  duhovna  epoha, a  Deni  Didro   se  pozicionira  kao  istaknuti 
predstavnik epohe.  U prilog  tome  slede  još dve  kraće  elaboracije.
 
Ključ Didroove estetike  i filozofije za Žaka  Šujea jeste njegov  humani- 
zam i potvrdu za  to  on  nalazi  i u  članku  Enciklopedija objavljenom u  istoi- 
menoj  publikaciji. Ne  samo  da  će Enciklopedista, tj. Didro,  pronaći u glav- 
nim  sposobnostima čovekovim načelo  klasifikovanja koje je uzalud tražio 
u prirodi – veli Šuje (1973: 398) – već, i naročito, poznavanje čoveka  ponu- 
diće  filozofu  tačku  gledišta koja je istovremeno i uzvišena laka, a polazeći 
od  nje  se  može   nadati  da   će  prevazići  antinomiju  bića  i  saznanja.  Dok 
je  17.  vek,  sa  svojim    objektivizmom  i  depersonalizovanim  klasicizmom, 
stvorio jaz  između čoveka  i svemira, a personifikaciju tog  veka  Šuje vidi
 

26
 
Nermin  Vučelj
 
 
 
 
u  Paskalu, kod  Didroa  je, nasuprot  jansenističkom entuzijasti, uspostav- 
ljena  veza  između čoveka  i svemira. Priroda nije više  otužna nema  scena, 
kao  u  17. veku,  već  je objekat  poznavanja za  misleće  ljude.  Prisustvo  ljudi 
na  svetu   je  ono  što  egzistenciju  čini  zanimljivom  –  citira  Šuje  (1973: 399) 
drugog teoretičara (Jean  Thomas), što  nas  vodi  na  drugu  elaboraciju.
 
Žan  Toma  je nazvao francuski 18. vek humanizmom  i vek prosvećenosti 
je uporedio s renesansnim humanizmom. Elaboracija  koju izvodi  Toma  ovde 
se  može  rezimirati u  sledeće  tri  glavne   odlike:  prvo  – mera  svega  je čovek,  a 
ne nešto  izvan  njega;  drugo – upoznaje se ljudska priroda, telo  i duh  i čovek 
se samoposmatra u svom  totalitetu bez nametnutih  ograničenja; treće – drugi 
nisu  model, već primer, i svako  razvija  svoju  osobenost. Nausprot  renesansi 
prosvetiteljstvu stoje sistemi  koji nude modele i stvaraju uniformnu zajednicu, 
a u takve  sisteme  Toma  ubraja  klasicizam romantizam. Jasno je da je u takvom 
određenju  humanizam  shvaćen kao  sinhronijska  kategorija, stanje  duha,  a 
ne dijahronijski pojam,  tj. istorijska  epoha na prelazu iz Srednjeg  veka  u Novi 
vek.  Humanizam je panevropski i humanisti  prelaze granice  topografskog, 
etničkog i nacionalnog određenja. U tom  smislu,  u  svojoj didrofilskoj studi- 
ji naslovljenoj Didroov humanizam  (L’Humanisme  de Diderot, 1938) Žan  Toma 
humanistima  naziva Montenja, Didroa i Getea.
 
 
**
 
 
Čovek  je mera  i u  modernoj estetici  koja  je utemeljena u  18. veku,  a 
Didroov doprinos  u  toj  oblasti  predmet je ove  knjige.  U  studiji  Homo Ae- 
stheticus – otkriće ukusa u demokratskom dobu (Homo Aestheticus – L’invention 
du  goût  à l’âge démocratique,  1990)  Lik  Feri  (Ferry)  vidi  u  začetku estetike 
fenomenologije pokazatelje  promena  u  poretku  mišljenja   i  obeležja    onog 
što  on  naziva  humanizam  prosvećenosti. Baumgartenova  Estetika (1750)  i 
Lamberova Fenomenologija (1764) jesu  teorije  o čulnosti. „Prvi  put,  nesum- 
njivo,   stanovište  ograničenog,  čisto   ljudskog  saznanja,  uzeto   je  u  obzir 
zbog  njega  samog“ – zaključuje Feri  (F
eri 
1994: 65).
 
Deskriptivno-interpretativni  razvoj    moderne  francuske  estetike, 
omeđene  periodom  1680–1814,  dat  je  u  opsežnoj  disertaciji  koju  je  Ani 
Bek  (Becq)  odbranila  1978.  godine.  Francuska  teoretičarka  (B
ecq   
1994:
 
510) vidi  središnju tačku  estetičkog razmatranja  u  pojmu  stvaralačkog su- 
bjekta (sujet créateur), a ne  u  nadsubjektivnom popisu pravila umetničkog 
stvaranja koja  se  nazivaju objektivnim načelom. Diskurs estetike  – objaš- 
njava  Ani  Bek  – moguć   je u  potpunosti samo  ako  razum postane poetski
sposoban za  intuiciju  stvaranje, i time  jednako sposoban da  interveniše u 
oblasti   koju  određuje  pojam   stvaranja  oko  kojeg  se  promišlja  umetničko 
uopšte,  kao  poema izvan   žanrovskih  i  tehničkih  određenja  koja  su  uspo- 
stavile  poetike epohe  klasicizma. Zaključak koji izvodi  Ani  Bek korespon- 
dira  s prethodno navedenim citatom  iz Ferijeve  studije  Homo Aestheticus.
 

27
 
DiDro i estetika
 
 
 
 
Ukratko, Lik  Feri  zaključuje  kako  se  nastanak  estetike   vezuje   za  pojam
 
ukusa i ljudska merila,  a što  vodi  ka  intersubjektivnosti.
 
 
 
 
 
3. D
idrologija
 
 
Da  postoji  i  Didroova  estetika  potvrđuje  podatak  da  je  na  tu  temu 
objavljen  značajan broj  istraživačkih članaka i studija. I kada  istraživač si- 
stematizuje Didroovu  estetičku misao  s namerom da  dokaže kako  tu  nema 
nikakve celovitosti i sistematičnosti, on i time,  u stvari,  daje  doprinos u afir- 
misanju didroovske estetičke  teorije.  Devetnaesti vek  očigledno nije pozna- 
vao  estetsku ni estetičku recepciju  Didroovog dela,  jer se autor procenjivao 
iz ugla  političke ideologije,  a u  odsustvu valjane  književne kritike  filozofija 
pesništva izjednačavana je s didaktikom umetnosti. I Folkjerski  zaključuje 
(1925:  367)  da  nijedna  studija  u  19.  veku   ne  izlaže   sistematski  Didroovu 
estetiku. Dvadeseti vek  u vrednovanju posmatra umetnost u njenoj  suštin- 
skoj  prirodi, a  nju  čini  forma,  postupak, struktura.  Zato  je minuli vek  afir- 
misao  i estetiku u okviru didroloških istraživanja.
 
Na  početku prošlog veka  Istraživanja iz Didroovog estetičkog naturaliz- 
ma  (Studies  in  Diderot’s esthetic naturalism,  1922)  Filiksa  Vekslera   (Vexler) 
se  bave  Didroom  kao  dramaturgom,  tj.  teorijom drame  kod  Didroa,  ali 
Veksler  svoje  zaključke prenosi  na  opšti  plan  Didroove  estetike.   Didro  se 
jeste  misaono i emotivno  najviše  dao  pozorištu  i pokazao  je najviše  teo- 
rijsko-sistematične  ozbiljnosti  na  polju  dramaturgije.  U  tom  smislu,    fran- 
cuski  profesor  Ivon  Belaval  čak  kaže  (1973: 53)  da  Didroova  razmišljanja 
počinju  teatrom i njime  se  završavaju i da  je pozorište središte Didroove 
estetike.  Veksler  smatra (V
exler  
1922: 7) da  Didroova estetika oscilira  iz- 
među  subjektivizma  i  objektivizma,  racionalizma i  emocionalnostirealizma 
idealizma ili  –  između  klasicizma i  romantizma.  Didro   nastoji  da  uspostavi 
ravnotežu, otuda dualistička priroda njegovih verovanja, ali preimućstvo 
nosi  realistički trenutak  – zaključuje Veksler  koji Didroa naziva (1922: 26,
 
41) ideo-realistom.
 
Poljak  Vladislav  Folkjerski   je,  u  studiji   o  estetici   i  estetičarima  18. 
veka  (Entre le classicisme et le romantisme, étude sur l’esthétique et les esthéti- 
ciens  du  XVIII
e   
siècle, 1925),  od  tri  dela  studije,   drugi  deo  od  160  strana 
posvetio Didrou. „Ako  Didro  i nije veliki  umetnik, ako  je i posedovao od 
umetnosti  samo   energiju  i  plam,   nije  time  manje   shvatio  šta  je  to  veliki 
umetnik“ – zaštitnički se postavlja Folkjerski  i nastavlja:
 
 
Šta je više bilo potrebno za njegovu estetiku? On je shvatio umetnika ne kao 
čoveka  od  zadovoljstva, već  kao  čoveka  od  rada  i požrtvovanja, ponekad
 

28
 
Nermin  Vučelj
 
 
 
 
kao  čoveka  patnje  i melanholije. Izvučen iz  dubine, čovek  gubi  svoju  rav-
 
notežu, pati.  Nema  umetničkog dela  bez  patnje.
9
 
 
Ivon  Belaval,  ovde   nekoliko  puta   već  pomenuti  francuski didrolog, 
imao  je nameru da  priredi kritičko  izdanje  Didroovog teorijsko-polemičkog 
spisa  Paradoks  o glumcu,  ali  to  je, kako  je sam  izjavio,  preraslo  u  studiju  o 
Didroovoj estetici.  Estetika bez Didroovog  paradoksa pojavila  se 1950. godine
10 
i sastoji  se  od  tri  dela:  Pozorišna vokacija – deo  koji nudi biografsko-kontek- 
stualni  uvid   u  Didroovu  dramaturgiju,  Oponašanja prirode –  deo  koji  ela- 
borira  pojam  lepog, odnos  subjektivnog i objektivnog, prirode  i umetnosti 
Paradoks o glumcu  – deo  koji  razmatra  Didroov polemički spis  u  kojem  se 
sučeljavaju dve  teorije  glume, teorija  o senzibilnosti i teorija  o racionalnosti. 
Belaval  zaključuje studiju  objašnjenjem kako  je on želeo  da  doprinese tome 
da  se  Didro  shvati,  a  ne  da  se  neminovno prihvati i, naposletku je i Belaval 
došao  na  to  stanovište, ocenjuje  (B
elaVal  
1973: 307) da  Didroova estetika
 
„ne  ostaje  važeća  za nas“,  tj. za drugu polovinu 20. veka.
 
Dve  godine  nakon  Belavalove studije,  Lester  Kroker  je ponudio kri- 
tiku  Didroove  etičke  filozofije  i razmatranje  subjektivizma i objektivizma 
u  Didroovoj  estetici,   u  nameri,  koju  sam   obznanjuje,  da  izuči  suštinu  i 
značenje  Didroove misli  i suoči  se sa svom  njenom  složenošću. Lepo per- 
cepcija odnosaukus  i umetnički doživljaj,  priroda stvaraoca i odnos prema 
prirodi – to  je tematika  Dve  Studije  o Didrou  – etika i estetika (Two  Diderot 
Studies  –  Ethics  and  Esthetics,  1952).  Drugi   deo  studije   naslovom upućuje 
na  opozitnost u  Didroovoj estetičkoj  misli:  „Subjektivizam i objektivizam 
u  Didroovoj estetici“  (“Subjectivism and  Objectivism in  Diderot’s Esthe- 
tics“).  Deceniju  kasnije,  Kroker  objavljuje  četvorodelni ogled  Didroov hao- 
tični red (Diderot’s Chaotic Order. Approach to Synthesis,  1973) u kojem  para- 
lelno  razmatra  metafiziku, moral,  politiku i estetiku kako  bi  sistematizo- 
vao  Didroovu misao  kojoj su  vodilje  „red  i nered“ (“order and  disorder”). 
U drugom delu  ogleda  Kroker  razmatra  estetsko iskustvo u  eksperimen- 
talnom  određenju,  kao   oblik   komunikacije  sa  sadržajem  i  posledicama 
koje odatle  proizlaze.
 
Herbert  Dikman
11  
je  zaslužan  što  je  kritički   proučen  i  publikovan 
fond  Vandel,  a što  je naziv  zaostavštine Didroovih dela  u  vlasništvu nje-
 
 
 
9  
«  Que   fallait-il  de  plus   pour  son  esthétique  ?  Il  a  compris  l’artiste   non  en  homme de 
plaisir,   mais   en  homme  de  travail  et  de  sacrifice,  quelquefois  en  homme  de  tourment  et 
de  mélancolie.  Tiré  en  profondeur,  l’homme perd  son  équilibre, il souffre.  Point  d’œuvre 
d’art  sans  souffrance. »  (f
olKierSKi 
1925: 515)
 
 
10 
U ovom  istaživanju je korišćeno izdanje  Belavalove studije  iz 1973. godine.
 
 
11   
Dikman  je  nekadašnji  student  u    Hajdelbergu,  emigrirao  je  kada    je  nacizam  postao 
zvanična nemačka politika, a po završetku rata  postao je i američki državljanin, a od 1950. 
godine i profesor na  Harvardu.
 

29
 
DiDro i estetika
 
 
 
 
gove  kćeri  i zeta,  inače  prethodno  stotinu  godina  zagubljenje i zanemare- 
ne  kolekcije  Didroovih  rukopisa.  Dikman  je,  od  februara  do  aprila   1957. 
godine, na  Koležu  de  Frans  održao osam  predavanja, od  kojih  je pet  obje- 
dinjeno  u  štampanom izdanju pod  nazivom 
Download 3.62 Kb.

Do'stlaringiz bilan baham:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   33




Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©fayllar.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling