Didro I estetika
Download 3.62 Kb. Pdf ko'rish
|
103 Vitez Luj de Žokur, hugenot iz Ženeve, sa stečenim lekarskim zvanjem, ali koji se nije bavio medicinskom praksom, poliglota i neumorni saradnik Enciklopedije i njen drugi čovek, nakon što je projekat napustio Dalamber, autor je oko trećine enciklopedijskih članaka. (L epape 1991: 123–124) Žak Prust beleži da je Žokur, a ne Didro, bio prvi izdavač Enicklopedije u njenih poslednjih šest godina, da je Didro u pismu svojoj kćeri iz 1760. napisao kako u poslednjih šest-sedam godina Žokur „radi trinaest-četrnaest sati dnevno“ na redigovanju enciklopedijskih članaka i citira Didroovu pohvalu-posvetu u uvodnoj „Napomeni“ (“Avertissement“) za osmi tom: „S obzirom na to da je ovde i jedan učesnik kojeg po našoj slobodi imenujemo, nastojmo barem da mu se zahvalimo dostojno: to je gospodin vitez de Žokur.“ (« Mais puisqu’il n’en est qu’un seul que nous ayons la liberté de nommer, tâchons du moins de le remercier dignement : c’est M. le chevalier de Jaucourt. ») (D iderot 1994: 437–438; P rouSt 1995: 133–134) 77 DiDro i estetika poseduju stvarne lepote (les beautés réelles) postoji jedan dobar ukus (un bon goût), koji ih razaznaje i jedan loš ukus (un mauvais goût), koji ih ne prime- ćuje i kako nedostatak duha nudi samo neki ukus nakrivo (goût de travers), onda o ukusima uopšte ne treba raspravljati s hladnim dušama (des âmes froides) i s lažnim duhovima (des esprits faux), jer oni i ne poseduju bilo ka- kav ukus. Volter brani objektivno svojstvo ukusa, kao vrednovanja tvorevina umetnosti od strane duha, a pojedinačnim i samovoljnim iskazima dopa- danja, van sfere čisto umetničkog, oduzima pravo da se nazovu ukusom i imenuje ih rečju koja podrazumeva ćudljivo svojstvo imenovane stvari, a to je fantazija (fantaisie) u smislu površnog dopadanja i promenljive želje. Ukus nije obeležje površne publike koja se povodi za novotarijama što se brzo smenjuju, već on „boravi u nekoliko dobrih duhova koji ga čuvaju daleko od mase“. U nastavku enciklopedijskog članka, u volterovskom duhu D’Alamber ponavlja da ukus nije samovoljni stav o dopadanju, što pri- znaju podjednako i „oni koji svode ukus na osećanje i oni koji ga žele pri- siliti na rezonovanje“, te da ukus ne obuhvata svojim zamahom sve lepote za koje je jedno umetničko delo kadro; ima „iznenađujućih i uzvišenih lepota“ koje obuzimaju jednako sve duhove, i onih koje samo senzibilne duše osećaju, dok ostalima izmiču, a ove druge lepote, stvorene za „mali broj duhova“, predmet su ukusa i ukus se – ovde D’Alamber dolazi na monteskijeovsko ishodište – može definisati kao „dar da se raspozna u umetničkim delima ono što bi se dopalo senzibilnim dušama i ono što bi im zasmetalo“. 104 D’Alamber insistira na tome da je ukus zasnovan na nespornim načeli- ma (principes incontestables) koja se primenjuju u vrednovanju umetničkog dela, a kako je izvor našeg zadovoljstva „jedino i u potpunosti u nama“, onda u nama samima i treba da tražimo „opšta i nepromenljiva pravila ukusa“ (« des règles générales & invariables de goût»), na osnovu kojih procenujemo „sve proizvode talenta“ (« toutes les productions du talent »). Jedno pesničko delo obraća se „mašti, osećanju, razumu“, i ne može se svesti samo na „zadovoljstvo misaonog reda“ (« plaisir d’opinion»); više je različitih izvora za umetničko zadovoljstvo, a filozofska analiza sastoji se u umeću da se odele ti izvori kako bi se utvrdilo koji je od njih povod kom zadovoljstvu. 104 Za lepote „koje obuzimaju jednako sve duhove“ Dalamber kaže da ih priroda stvara bez napora u svim epohama i svi narodi o njima prosuđuju; za lepote „koje osećaju samo senzibilne duše“ kaže da su one „samo drugog reda“ (« ne sont que du second ordre »), ali da one zahtevaju najviše pronicljivosti (sagacité) da bi bile proizvedene i najviše tananosti (délicatesse) da bi se osetile. Dalamber ne objašnjava dalje svoju podelu, niti je potkrepljuje primerima. (V oltaire 1757) 78 Nermin Vučelj 3. E motivni i racionalni sudovi U razmatranju ukusa kao estetskog vrednovanja umetničkog dela D’Alamber nastoji da očuva ravnotežu između osećanja i razuma ili, kako to on imenuje: između utiska (impression) i rasprave (discussion), tj. on želi i da zadovolji filozofsku racionalnost u razmatranju umetničkih dela i da očuva vrednost emotivnog prosuđivanja. „Utisak je prirodni sudija prvog trenutka, rasprava je to u trenutku koji sledi“ – kaže D’Alamber i doda- je – „drugi sudija će obično potvrditi odluke koje je doneo prvi sudija“. Međutim, kako te dve sudije neće uvek biti u saglasju – retorski se pita D’Alamber – nije li bolje držati se uvek prve odluke koju donosi osećanje? Autor ceni značaj civilizacijskog prosvećivanja kojim se raspršuju neke zablude stečene utiscima, ali on istovremeno prekoreva filozofiju da kroz filter svoje racionalnosti nastoji da sagleda umetničko stvaranje: na filozo- fima je da sagledaju mogućnosti i suoče se s ograničenjima u svojoj nauci, a na pesnicima je da ukažu na pogrešan pristup onih koji tumače i proce- njuju njihovo stvaralaštvo. Francuska teoretičarka Veronik Le Ri (L e R u 1996: 96), međutim, ne vidi u enciklopedijskom članku „Ukus“ saglasje četiri autora, već insi- stira na dvama oprečnim stanovištima: nasuprot Monteskjeu, koji uzi- ma osećanje za načelo ukusa, u čemu mu se pridružuje Didro, na drugoj strani su Volter i D’Alamber, koji nastoje da osećanje dopune rasuđivanjem (discernement). 105 Stanovište koje zauzima Le Ri suprotno je zaključcima istoričarke estetike Ani Bek, suprotno je i uporednom čitanju ogleda Mon- teskjea, Voltera i D’Alambera, kome se pristupilo u studiji Didro i estetika. Duša o kojoj govori Monteskje ima ulogu objedinitelja racionalnog i emotiv- nog, što korespondira s D’Alamberovim nastojanjem da održi ravnotežu utiska (impression) i rasprave (discussion). 106 Pridavši veliki teorijski značaj D’Alamberovom ogledu, kojim se završava enciklopedijski članak o ukusu, Veronik Le Ri zaključuje da je D’Alamber, uprkos nedostatku sistematičnosti kakva odlikuje nemač- kog estetičara, svojim nastojanjem da pruži osnove da se utemelji nauka o 105 Ispravnije je reći da ima tri autora (Volter, Monteskje i D’Alamber) i zanemariti kratku uvodnu napomenu kojom Žokur praktično samo najavljuje tri ogleda. Teoretičarka Le Ri ne pominje Žokura u nastavku svog ogleda, već preko Dalambera polemiše s Didroom. 106 Veronik Le Ri kod Dalambera čita kako se sud ukusa zasniva na uzajamnom dopunjavanju osećanja i poimanja i smatra da autor želi da sud ukusa oslobodi preterane racionalizacije, na šta ukazuje i sam naslov ogleda – „Razmišljanja o upotrebi i zloupotrebi filozofije u pitanjima ukusa“ (“Réflexions sur l’usage et sur l’abus de la philosophie dans les matières de goût“). Za razliku od Veronik Le Ri, u ovoj knjizi se isti zaključak primenjuje i na Monteskjea, što čini, uostalom, i Ani Bek, i u tome je moja tačka razlaza s gledištem Veronik Le Ri. 79 DiDro i estetika ukusu, najavio kantovsko gledište (perspective kantienne), kojim se estetskom pridaje intersubjektivno obeležje. 107 Ani Bek (1994: 351) sažima raspravu o ukusu u 18. veku u zaključak da ona nije napravila odlučujući korak u istoriji moderne estetike, zato što je bila u zamci da se opredeljuje između prijatnog i logičkog: jedni su prednost davali osećanju i dospeli u slepu uli- cu, a drugi su pribegli osećanju samo da bi izgonili opasno lucidan razum iz prosuđivanja i tako sačuvali autonomiju pesničkog, onog što oni jasno ose- ćaju, ali što ne uspevaju da teorijski prevedu drugačije nego u terminima logičke istine. U D’Alamberovim Razmišljanjima o upotrebi i zloupotrebi filozofije u pitanjima ukusa, kojima se završava enciklopedijski članak Ukus, Veronik Le Ri (1996: 95–96) vidi autorovu neposrednu reakciju na Didroovo su- bjektivističko određenje pojma ukusa: u prepisci između Didroa i gđice De la Šo (de la Chaux) povela se rasprava o mogućnosti da se zasnuje teorija ukusa, pri čemu je gđica De la Šo branila stav da se lepo procenjuje pre osećanjem (sentiment) nego duhom (esprit) i da je umetnost više „potreba duše“ (« nécessité de l’âme »), nego „predmet analize“ (« objet d’analyse »). Da je to i Didroovo stanovište, Veronik Le Ri potvrdu nalazi u Mislima o tumačenju prirode (Pensées sur l’interprétation de la nature, 1753) u kojima se, u odeljku 30, umetnički sud pripisuje osećanju, a u odeljku 57 priznaje „osnovanost rasprave o ukusu“, iz čega Le Ri zaključuje, na Didroovu šte- tu: „rasprava o ukusu ima onda jedan predmet, ali taj predmet nije i pred- met hladnog razuma, analize ili rasuđivanja, već jedino predmet oseća- nja“ (L e R u 1996: 93). Le Ri istovremeno podržava stanovište D’Alambera, koji „na kraju članka ’Ukus’, dodaje svoja ’Razmišljanja o ukusu’ i tako koristi priliku da protivureči Didrou, insistirajući na ulozi koju treba da odigra analitički duh, drukčije rečeno filozofski duh, u pitanjima ukusa“ (1996: 93). Ni prethodni stav Veronik Le Ri neće naći istomišljenika u piscu ove studije. Kontekst u koji francuska profesorka smešta navode iz Didroovog dela ne odgovara tome kako je pomenuti filozofski spis ovde shvaćen. Mi- sli o tumačenju prirode, pre svega, izlažu Didroovu teoriju saznanja, koja po- čiva na eksperimentalnom metodu. 108 Racionalnoj filozofiji, koja spekulativno 107 Veronik Le Ri ponavlja, na kraju svog osvrta, da je vrednost enciklopedijskog članka o ukusu više u njegovoj nameri „da ubedi“, nego „da dokaže“, te da se njime najavljuju dve glavne teme kantovske analize: univerzalnost kao osobina osećanja lepog, koja proističe iz njegove intersubjektivnosti i poreklo osećanja lepog u „saglasju sposobnosti“. (L e R u 1996: 97) 108 Misli o tumačenju prirode napisane su u leto 1753. godine i objavljene, bez oznake mesta izdanja, pod naslovom O tumačenju prirode, da bi u drugom izdanju, iz decembra 1753, ali s godinom 1754. na frontispisu knjige, dobile konačan naslov Misli o tumačenju prirode (Pensées sur l’interprétation de la nature). Tekst drugog izdanja zastupljen je u Versinijevoj kritičkoj ediciji (D iderot 1994: 559–600). Didroov filozofski spis Misli o tumačenju prirode 80 Nermin Vučelj izvodi pojmovne definicije, Didro suprotstavlja eksperimentalnu filozofiju, koja neprestano dela svim raspoloživim sredstvima: poimanje ima svoje predrasude, čula svoju nesigurnost, pamćenje svoja ograničenja, mašta svoj blesak, organi svoja nesavršenstva; a pojave su bezbrojne, uzroci skriveni, oblici možda prelazni, te čoveku preostaje, uz sve te prepreke s kojima se suočava u sebi i koje mu spolja nameće priroda, da odgovori ograniča- vajućom refleksijom i sporim iskustvenim delanjem (D iderot 1994: 568). Eksperimentalna filozofija beskrajno umnogostručuje svoje pokrete, neprestano dela i traga za pojavama koje razum koristi da bi napravio analogije. U tom kontekstu, Didro želi da afirmiše sve saznajne moći u subjektovom poimanju objekta i ukazuje da se kroz iskustvo utemeljuje sigurnost intuitivnog raspoznavanja i emotivnog suđenja, kao što vešte zanatlije kroz iskustvo stiču naviku da onda intuitivno mogu brzo da shvate i složenije operacije u svom poslu i da pristupe umešno njihovom obavljanju, a sve na osnovu prethodno stečenog iskustva na nižoj ravni, iskustva koje ih osposobljava za otvoreniji i svestraniji pristup novom. To je osobina koja je odlikovala i Sokrata: On je sudio o ljudima kao što ljudi od ukusa sude o delima duha, oseća- njem. Ista je stvar i u eskperimentalnoj fizici s instinktom naših velikih za- natlija. Često su i izbliza gledali prirodu u njenim operacijama, da s dosta preciznosti naslućuju tok koji bi priroda mogla da sledi u slučajevima da ih obuzme želja da je izazivaju kroz najčudnije opite. Tako je najvažnija usluga koju treba da učine onima koje uvode u eksperimentalnu filozofiju manje da ih poduče postupku i ishodu, a više da im prenesu duh predvi- đanja kojim se, da tako kažemo, izdaleka nanjuše nepoznati postupci, nova iskustva, nepoznati ishodi. 109 Kako je prethodno pomenuto, a u vezi s osvrtom Veronik Le Ri na enciklopedijski članak Ukus, Didro i gđica de la Šo diskutovali su o prirodi suda ukusa. Didro se obraća pomenutoj dami u „Dodatku Pismu o gluvim i nemim“ (“Additions pour servir d’éclaircissement à quelques endroits de la Lettre sur les sourds et muets“, 1751) ukazujući na neophodnost da svojevrsna je „Rasprava o metodi“ u 18. veku posvećena mladim ljudima koji žele da se bave izučavanjem prirodne filozofije i u kojoj autor zastupa teze da priroda nije Bog, da čovek nije mašina i da hipoteza nije činjenica. 109 « Il [Socrate] jugeait des hommes comme les gens de goût jugent des ouvrages d’esprit, par sentiment. Il en est de même en physique expérimentale de l’instinct de nos grands manouvriers. Ils ont vu si souvent et de si près la nature dans ses opérations, qu’ils devinent avec assez de précision le cours qu’elle pourra suivre dans les cas où il leur prend envie de la provoquer par les essais les plus bizarres. Ainsi le service le plus important qu’ils aient à rendre à ceux qu’ils initient à la philosophie expérimentale, c’est bien moins de les instruire du procédé et du résultat, que de faire passer en eux cet esprit de divination par lequel on subodore, pour ainsi dire, des procédés inconnus, des expériences nouvelles, des résultats ignorés. » (D iderot 1994: 571) 81 DiDro i estetika se napiše „jedna istorijska i filozofska rasprava o ukusu“, ali sebe ne sma- tra kadrim da prevaziđe sve teškoće koje se nameću u toj problematici, jer one zahtevaju da filozof, da bi u tome uspeo, „ima više genija nego znanja“. Didro se ograničava na to da baci svoje ideje na papir, a „od njih će biti ono što može biti“ (Di derot 2000: 58). 4. D vanaest izvora razlika u sudovima ukusa U razmatranju ukusa Didro polazi, kao i po pitanju lepog, od opažanja odnosa: Ukus se uopšteno sastoji u opažanju odnosa. Jedna lepa slika, jedna pesma, neka lepa muzika, dopadaju nam se samo preko odnosa koje u njima za- pažamo. Isti je slučaj s jednim lepim prikazom kao i s lepim koncertom. 110 Međutim, i na osnovu filozofije saznanja – koja je za Didroa ekspe- rimentalna fizika i iskustvena logika, i na osnovu filozofije stvaranja – a didroovska estetika je jednako iskustveno zasnova, opažanje je, suštinski se tako može sažeti opšta misao Filozofa, određeno biološkim faktorima i uslovljeno civilizacijskim okolnostima: fiziološko-mentalnim sklopom (u koji spadaju čulno-receptivni i intelektualno-refleksivni kapaciteti), zatim društveno-kulturnim kontekstom (koji podrazumeva navike i potrebe nametnute i ukorenjene posredstvom obrazovanja, političke ideologije i propisanog folklornog identiteta) i emotivno-psihološkim profilom (os- nova mu je u rođenjem dobijenoj fizikalno-biološkoj matrici, koja se dalje iskustveno iscrtava). Pomenuti faktori uzrokuju razlike u opažanju, što za sobom povlači i razlike u mišljenjima, tj. vrednosnim sudovima, koje pro- ističu iz različitosti „opaženih ili unesenih odnosa“ (« rapports aperçus ou introduits »). Popisom tih razlika Didro okončava Raspravu o Lepom, a lista od dvanaest pronađenih razlika u ovoj elaboraciji je podeljena u tri kolone, u skladu s kritičkim sažetkom didroovske misli, prema kojem je saznanje filozofsko-estetički uslovljeno, što je dato prethodno kroz odred- nice bioloških faktora i civilizacijskih okolnosti. Lepo kao „osobina objekta je proizvod odnosa opaženih u objektu“, a kako odnosi mogu biti prosti i složeni, onda: „lepo koje proizlazi iz percep- cije jednog jedinog odnosa obično je manje lepo od onoga koje proizlazi iz percepcije više odnosa“ (D Idro 1962: 37; D iderot 2000: 107) – stav je koji Didro potkrepljuje primerima: lepa slika uzbuđuje više nego jedna jedi- 110 « Le goût en général consiste dans la perception des rapports. Un beau tableau, un poème, une belle musique qui ne nous plaisent que par les rapports que nous y remarquons. Il en est même d’une belle vue comme d’un beau concert. » (D iderot 2000: 58) 82 Nermin Vučelj na boja, jedan muzički komad više nego jedan ton, zvezdano nebo više nego jedna nebesnoplava zavesa. Takvim stanovištem Didro očigledno želi da potvrdi objektivnu zasnovanost osobine predmeta, što se imenuje pojmom lepo, tj. on želi da dovede u direktnu vezu umetnički doživljaj, izazvan percepcijom odnosa i slojevitost i složenost odnosa koji se per- cipiraju u objektu, čime se onda uspostavlja izvesna zakonitost estetske recepcije. Pritom, lepota se ne ceni neminovno brojem odnosa koji se me- đusobno uspostavljaju u nekom objektu, ona ne prati progresiju odnosa: previše odnosa čini jednu tvorevinu prenatrpanom, a premalo odnosa je čini prostom. Gde je onda prava mera? Nju određuje duh, a širina čove- kove duhovnosti uslovljena je i njegovom urođenom prirodom; ako se vokabular 20. veka primeni na Didroa, onda bi se reklo: prenatalno ili genetski; ali čovekova duhovnost se i neguje i usmerava i kroz uticaje: društveno-ideološkim kontekstom i razvojno-edukativno. U ovoj tački razmatranja Didro zaključuje: Evo prvog izvora razlike u sudovima. Ovde počinju prepirke. Svi se slažu da postoji jedno lepo, da je ono rezultat opaženih odnosa: ali prema tome koliko imamo više znanja, iskustva, navike da sudimo, da razmišljamo; da vidimo, koliko imamo više prirodne širine duha, mi za jedan predmet ka- žemo da je siromašan ili bogat, zamršen ili pun, štur ili prenatrpan.“ (1962: 38) 111 Didro dalje veli da širina duha uslovljava broj uočenih odnosa, što znači da nisu svi ljudi podjednako kadri da uoče sve moguće odnose ili iste vrste odnosa koji se mogu percipirati: ,,Kakva razlika može da se stvori u našem mišljenju o lepoti jednog predmeta ako uočimo sve te od- nose ili ako od njih uočimo samo jedan deo! Evo drugog izvora razlika u sudovima.“ 112 Treći izvor razlika u sudovima, koji donose ljudi o lepoti predmeta, potiče iz relativnosti ljudskog gledišta: ono je uvek uslovljeno i određeno u odnosu na nešto. Bića posmatramo, ne samo u njima samima, već i u odnosu na mesta koja zauzimaju u prirodi. U tom smislu postoje i kriteriji za fizičku lepotu muškarca koji su posve drugačiji, nego kriteriji za fizič- ku lepotu žene: malena žena može biti lepa, ali se malenom muškarcu to svojstvo ne pripisuje, već se od njega zahteva posebna fizička pojavnost 111 « Première source de diversité dans les jugements. Ici commence les contestations. Tous conviennent qu’il y a un Download 3.62 Kb. Do'stlaringiz bilan baham: |
Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©fayllar.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling
ma'muriyatiga murojaat qiling