Didro I estetika
Download 3.62 Kb. Pdf ko'rish
|
uzvišenost (le sublime) jednog pustog mesta i koji
„sebe osluškuje u tišini osamljenosti“ («s’écoute dans le silence de la solitude»); on obitava u prirodi i „njegov genije se rasprostire“ (« son génie s’étend »). Tako 184 Dorval je zaljubljen u Rozaliju, verenicu svog prijatelja Klervila, a u njega, Dorvala, zaljubljena je Klervilova sestra Konstanca, kao i sama Rozalija, koja mu to nagoveštava posredno, tako što izjavljuje da ne voli više svog verenika. Takve okolnosti nalažu Dorvalu da ode iz kuće svog prijatelja čiji je gost. Njegovo pismo, ostavljeno za Rozaliju, koje je istovremeno ljubavno i oproštajno, greškom stiže do Konstance koja ga protumači kao ljubavnu izjavu datu njoj. Kako bi se izvukao iz neželjene ljubavne priče, Dorval pribegava licemernom opravdavanju da je nije dostojan zbog svog nedostojnog porekla. Biti nezakonito dete navlačilo je tada društveni prezir. Sam Klervil je povređen u tuči s mladićima braneći čast svog prijatelja Dorvala kojeg su mladići nabedili da je u tajnoj ljubavi s njegovom verenicom, a javno se udvara njegovoj sestri. U duhu društvene obzirnosti, da ne bi izdali ukazano poverenje i povredili druge, Dorval i Rozalija moraju žrtvovati svoju ljubav, a zabunom stvorena slika zbog pisma da Dorval voli Konstancu služi im i kao pokriće da sačuvaju građansku vrlinu. Pojava izaslanika u petom činu, čime se otkriva da su Dorval i Rozalija brat i sestra, ukazuje na to da bi ljubav kojoj su se mogli prepustiti bila incestuozna, a da to nisu znali. Očevo priznanje vanbračnog sina doneće Dorvalu društveno uvažavanje, a blagoslov dobijaju ljubavni parovi Dorval i Konstanca, Klervil i Rozalija. I sve prethodno je potrto, i to da Dorval nije ni voleo Konstancu, i to da je Rozalija bila prestala da voli Klervila. To bi bio obrazloženi siže komada Vanbračni sin. 185 Pol Vernijer kaže: „Bilo bi prikladno da vidimo u dijalogu Ja – Dorval susret dva Didroa, entuzijaste i racionaliste, mešavinu ona dva glasa koja će sve do smrti, kroz reči Žaka i Sinovca, narušavati njegovo spokojstvo.“ (« Il serait commode de voir dans le dialogue de Moi et de Dorval la rencontre des deux Diderot, l’enthousiaste et le rationnel, le mélange de ceux deux voix qui jusqu’à sa mort, dans les répliques de Jacques et du Neveu, troubleront sa sérénité. » – D iderot 2001: 73) Nermin Vučelj 122 Dorval uzdiže svetost prirode, a pesnikovu sposobnost da joj se prepusti objašnjava na sledeći način: Entuzijazam se rađa iz jednog predmeta iz prirode. Ako ga je duh video u iznenađujućim i različitim vidovima, njime je obuzet, potresen, uzburkan. Mašta se zagreva; strast se pokreće. Mi smo redom začuđeni, razneženi, sr- diti, razjareni. Bez entuzijazma, ili se istinska predstava uopšte ne prikazu- je ili, ako je slučajno sretnemo, ne možemo je slediti... Pesnik oseća trenutak entuzijazma; potom je promišljao. Entuzijazam se u njemu oglašava kroz drhtaj koji polazi iz grudi, i koji prelazi, izvrsno i hitro, u sve delove tela. Ubrzo to nije više samo drhtaj; to je jaka i stalna vrelina koja ga prigrljuje, koja mu otima dah, koja ga troši, koja ga ubija; ali koja daje dušu, život svemu što dotakne. Ako ta vrelina dalje naraste, prikaze će se umnožiti pred njim. Njegova strast podići će se skoro do stupnja pomame. Olakšanje će osetiti samo kad izlije van bujicu predstava koje se tiskaju, sudaraju i međusobno love. 186 Didro piše da je Dorval „na trenutak bio u stanju koje je opisivao“ i kada se primirio, poput čoveka koji se probudi iz dubokog sna, zapitao šta mu se desilo i šta je govorio, priznajući da se ničeg ne seća. 187 Pol Vernijer je (D iderot 2001: 98) navedenu stranicu iz „Drugog razgovora“, na kojoj se portretiše „pesnik Dorval u zanosu pred prizorom prirode“ nazvao „pravim književnim manifestom“ (« un véritable manifeste littéraire ») u kojem se pesnik prikazuje kao „entuzijasta, osetljiva duša, nesvesna sna- ga koja se ispoljava samo u stanju mističke opsednutosti“ (« enthousiaste, une âme sensible, une force irrationnelle qui ne s’exprime que dans un état de possession mystique »). 186 « L’enthousiasme naît d’un objet de la nature. Si l’esprit l’a vu sous des aspects frappants et divers, il en est occupé, agité, tourmenté. L’imagination s’échauffe ; la passion s’émeut. On est successivement étonné, attendri, indigné, courroucé. Sans l’enthousiasme, ou l’idée véritable ne se présente point, ou si, par hasard, on la rencontre, on ne peut la poursuivre… Le poète sent le moment de l’enthousiasme ; c’est après qu’il a médité. Il s’annonce en lui par un frémissement qui part de sa poitrine, et qui passe, d’une manière délicieuse et rapide, jusqu’aux extrémités de son corps. Bientôt ce n’est plus un frémissement ; c’est une chaleur forte et permanente qui l’embrasse, qui le fait haleter, qui le consume, qui le tue ; mais qui donne l’âme, la vie à tout ce qu’il touche. Si cette chaleur s’accroissait encore, les spectres se multiplieraient devant lui. Sa passion s’élèverait presque au degré de la fureur. Il ne connaîtrait de soulagement qu’à verser au dehors un torrent d’idées qui se pressent, se heurtent et se chassent. » (D iderot 2000: 1142) 187 Tim povodom Kerol Šerman kaže sledeće: „U četrdeset redova, Dorval opisuje odnos između prirode i genija; osamljen, genije je pogođen predmetima iz prirode i njegov enthousiasme (tu reč je upotrebio četiri puta) zagreva njegovu maštu. […] Furor divinus [sveti bes] koji on oseća opisao je Dorval dok je narator svedok njegovog dejstva na Dorvala.“ (“In forty lines, Dorval describes the relation between nature and genius; alone, genius is struck by nature’s objects, and his «enthousiasme » (he uses the word four times) warms his imagination. […] The furor divinus which he feels is describes by Dorval while the narrator witnesses its action on him.“ – S hermann 1976: 56) DiDro i estetika 123 Dorval je nesrećni zaljubljenik u život, iako živeti istovremeno znači i osećati teskobu; on je tragični ljubavnik koji je srećan što voli, ali istovremeno nesrećan jer je ta ljubav neostvariva; predstavnik je mladalačkog poleta ko- jim se jednako stvaraju novi svetovi i upada u autodestrukciju. To posebno duševno stanje u kojem se prepliću entuzijazam i depresija, ushićenje i tuga, osobeno je za preosetljive mlade duše preromantizma i ranog romantizma, u kojima se sudaraju silina života i egzistencijalna teskoba. Geteov Verter u Jadima Mladog Vertera (Die Leiden des jungen Werther, 1774), Šilerov Karl u Razbojnicima (Die Räuber, 1781), Šatobrijanov Rene u istoimenom romanu (René, 1802), a pre svih njih Didroov Dorval u Razgovorima o Vanbračnom sinu (1757), imaju mentalnu sklonost ka raspoloženju koje sačinjavaju tužne rado- sti i radosne tuge. 188 U pitanju je melanholični senzibilitet, koji se pripisivao i Didrou. Da i sam Filozof priznaje da mu je misao melanholična, čitamo u njegovom pismu, od 30. septembra 1760, upućenom Sofi Volan, u kojem on svedoči o tuzi zbog odsustva voljene prijateljice: Kažu da izgledam kao čovek koji uvek traži nešto što mu nedostaje. Uosta- lom, tako i treba da izgledam Melanholija je naišla na moju otvorenu dušu, u nju je ušla i ne mislim da je neko može odatle sasvim izbaciti. Nije da mi se odviše ne dopada... I što je to bitno? Biću manje veseo, ili više tužan, kako vam se više svidi, ali, ni takav neću manje voleti. 189 Na prethodni navod iz Didroovog pisma poziva se i kanadski didro- log Benoa Melanson, u studiji Didro pisac pisama, doprinos poetici intimnog pisma u 18. veku (Diderot épistolier, contribution à une poétique de la lettre familière de XVIII e siècle, 1996). Melanson veli (M elançon 1996: 87) da je prepiska (correspondance), od svih literarnih vrsta, „suštinski najviše mela- nholična“, jer pisma emotivno nadomeštaju fizičko odsustvo drage osobe. Iako je odsustvo voljenog bića izvor tuge: „očitovanja epistolarnog zado- voljstva rođenog iz tog odsustva brojna su u prepisci“ – zaključuje Melan- son i dodaje – „to je ono što joj i daje paradoksalno svojstvo“ (1996: 73). Da melanholija nikako nije „neprijateljica uživanja“, već da je „pogodna za ljubavne maštarije“ i da omogućuje da se okuse „najprefinjenija zadovolj- 188 „In tristitia hilaris, in hilaritate tristis“ moto je komedije Il Calendaio Đordana Bruna i na taj moto se poziva Artur Šopenhauer kada opisuje genija kao vrhunskog stvaraoca kome je svojstvena melanholija (Š openhauer 1989: 29). Mocart je postao simbol izuzetnog pojedinca koji je, u đordanovskom određenju, „u tuzi radostan, u radosti tužan“. I Stendal je smatrao da melanholija čini bit Mocartove muzike. Vid.: Guéorgui Vassiliévitch Tchitchérine, Mozart, l’Âge d’Homme 2003, 145. 189 « On dit que j’ai l’air d’un homme qui va toujours cherchant quelque chose qui lui manque. Au reste, c’est l’air que je dois avoir. […] La mélancolie a trouvé mon âme ouverte ; elle y est entrée, et je ne pense pas qu’on puisse l’en déloger tout à fait. Elle ne me déplaît pas trop… Et puis qu’importe ? Je serai moins gai, ou plus triste, comme il vous plaira, mais je n’en aimerai pas moins. » (D iderot 1997: 236) Nermin Vučelj 124 stva duše i čula“ – zapisano je u enciklopedijskom članku „Melanholija“ (“Mélancolie“, 1765), koji je redigovao Didro. Pojam melanholija, prvobitno starogrčka kovanica μελανχολία, sačinjena od dve reči – μέλας χολή (mélas khōlé), u značenju crna žuč, i doslovno transkri- bovan na latinski kao melancholia, u vezi je s engleskom rečju spleen, u značenju slezina, što Didro u prepisci sa Sofi Volan, u pismu od 28. oktobra 1860. godine (1997: 287) trankribuje kao spline, i sinonimno naziva „engleskim isparenjima“ (« les vapeurs anglaises »). U ogledu „Melanholija i veličanje izuzetnog čoveka: Deni Didro“ Jelena Novaković (N ovaković 2001: 60) podseća da engleska reč spleen, koja sredinom 18. veka ulazi u francusku književnost, svoj najpotpuniji umetnički izraz dobija vek kasnije u Bodlerovoj poeziji. Iako splin označava izvesnu tugu u duši i vrstu iznemoglosti koja „potiče od neke bolesti slezine“, kako to objašnjava Mišel Delon u članku „Senke Veka prosvećenosti“ (“Les ombres du siècle des Lumières“), 190 to setno raspoloženje, zvano melanholija, nije svedeno samo na „negativni, destruktivni vid“, već ono ima – kako, na Didroovom primeru, zaključuje Jelena Novaković – dvostruki vid, prema tome, i onaj drugi „kreativni vid koji podstiče osećajnost i koji je odlika pesnika i fi- lozofa, ali i zaljubljenog čoveka“ (2001: 61). Melanholija donosi nadahnuće (za poeziju), ushićenje (u ljubavi), otkrovenje (u filozofiji). 191 Jelena Novaković nas upućuje i na psihoanalitičko istraživanje Julije Kristeve koja kod Aristotela nalazi gledište prema kojem je melanholija svojstvena izuzetnoj ličnosti. 192 Na Aristotelov spis Problemata se poziva i Ci- ceron navodeći da je već starogrčki filozof primetio da „svi genijalni ljudi su melanholični“ – navodi Šopenhauer u ogledu o geniju. 193 U Pobijanju Helvecija (Réfutation d’Helvétius, 1775), Didro kaže da su geniji „skloniji od drugih ljudi meditaciji, zato što oni boluju od melanholije“ (1994: 840). I Folkjerski tvrdi da prave umetnosti nema bez svemoćne melanholije, a da je „pomalo melanholična narav“ potrebna i samim recipijentima umetnosti - stav je koji poljski teoretičar nalazi u Didroovim Razgovorima o Vanbrač- nom sinu. 194 Za dobar umetničko-vrednosni sud potrebno je posedovati 190 Michel Delon, Les ombres du siècles des Lumières, Magazine littéraire, 1987 n 0 244. Preuzeto iz: N oVaKoVić 2001: 60, 237. 191 U tom smislu, Jelena Novaković zaključuje sledeće: „Melanholija, koja izlazi iz oblasti patologije, sve više se shvata kao granično stanje ljudske prirode koje otkriva istinu o biću, kao izvor misli, filozofije, umetničkog stvaralaštva ili verskog zanosa, kao podsticajna i tvoračka snaga, pa čak i kao izvestan znak superiornosti“ (N oVaKoVić 2001: 64). 192 Depresija i melanholija, Novi Sad, Svetovi, 1994. 193 “Omnes ingeniosos melancholicos esse”, Ciceron, Tusc. I, 33. [Aristotel, Problemata, 30, 1.]; Š opeNhauer 1989: 31. 194 „Pesnik, kao i poezija, dobija tragičku boju. On nosi u sebi demona, koji ga nagoni da se prikaže, da se izrazi. Svemoćna melanholija izgoni bezbrižnu radost iz polja umetnosti. Čak nećemo više moći da prosuđujemo s ukusom, čak nećemo više biti ljubitelji, a da DiDro i estetika 125 više retkih darova – kaže Dorval, Didroovo drugo ja, i objašnjava (D iderot 2000: 1151) da „jedan veliki ukus“ (« un grand goût ») pretpostavlja „veliki smisao“ (« un grand sens »), „dugo iskustvo“ (« une longue expérience »), „čestitu i osetljivu dušu“ (« une âme honnête et sensible »), „odnegovan duh“ (« un esprit élevé »), „malo melanholičnu narav“ (« un tempérament un peu mélancolique »), i „osetljive organe“ (« des organes délicats »). 6. G enije i idealni model Duševnost, produhovljenost, preosetljivost, melanholičnost – sve su to odlike „entuzijastičke družine“, kako Dorval naziva stvaraoce i lju- bavnike, istinske posvećenike kojima i sam pripada. Po pitanju odnosa osećanja i rasuđivanja melanholik Dorval kaže da „pesnici, glumci, mu- zičari, slikari, prvorazredni pevači, veliki plesači, nežni ljubavnici, istin- ski posvećenici, čitava ta entuzijastička i strastvena družina oseća živo, a promišlja malo“ i da „nije to propis, već nešto drugo, iznenadnije, ličnije, tamnije i pouzdanije što ih vodi i osvetljava“. 195 U vezi s izrečenim, oba ugledna priređivača Didroovog opusa, Pol Vernijer i Loran Versini, upućuju na Paradoks o glumcu u kojem će, deceni- ju i po kasnije, romantičarsko gledište biti izmenjeno. Međutim, spis koji mu prethodi – O Dramskoj poeziji - u grupi je tekstova koji se bave nadahnućem kod pesnika, što nagoni neke didrologe da zaključe kako tu Filozof daje prvenstvo osećanju nad promišljanjem u samom umetničkom stvaranju, jer, i u tom teorijskom razmatranju može se pročitati da je pesnik od prirode dobio na jednom višem stupnju „sposobnost koja razlikuje čoveka stvara- lačkog duha od običnog čoveka, a običnog čoveka od čoveka bez pameti: sposobnost uobrazilje, bez koje se govor svodi na mehaničku naviku da se primenjuju kombinovani zvuci“. 196 ne posedujemo ‘malo melanholičnu narav’.“ (« Le poète ainsi que la poésie obtient une teinte tragique. Il porte un démon en soi, qui le presse à se manifester, à s’exprimer. La mélancolie toute-puissante exile la joie insouciante du domaine de l’art. On ne pourra même plus juger avec goût, on ne pourra même plus être amateur sans posséder ‘un tempérament un peu mélancolique’. » – F olkierski 1925: 512) 195 « Les poètes, les acteurs, les musiciens, les peintres, les chanteurs de premier ordre, les grands danseurs, les amants tendres, les vrais dévots, toute cette troupe enthousiaste et passionnée sent vivement, et réfléchit peu. Ce n’est pas le précepte, c’est autre chose de plus immédiat, de plus intime, de plus obscur et de plus certain qui les guide et qui les éclaire. » (D iderot 2000: 1146) 196 « Il [poète] a reçu de la nature, dans un degré supérieur, la qualité qui distingue l’homme de génie de l’homme ordinaire, et celui-ci du stupide : l’imagination, sans laquelle le discours Nermin Vučelj 126 U Osnovama fiziologije, Didro je maštu definisao kao sposobnost da se slikaju odsutni predmeti kao da su prisutni, da se daje telo jednoj apstraktnoj reči: „Čovek s maštom šeta se u svojoj glavi kao radoznalac u nekoj palati, u kojoj u svakom trenu skreće svoje korake, privučen zanimljivim predmeti- ma“ (1994: 1292). Međutim, treba se vratiti na prethodni navod iz rasprave O Dramskoj poeziji i dodati mu pasus koji sledi, jer on nudi ravnotežu entu- zijazma i tehnike, osećanja i misli: „Ali pesnik ne može da se prepusti punom poletu svoje uobrazilje. Postoje granice koje su mu propisane. On ima da se ravna prema uzorima koje mu pružaju retki slučajevi u opštem redu stvari. To je pravilo koje za njega važi.“ (Di dro 1962 : 79) 197 To se može razumeti i na sledeći način: geniji ili vrhunski umetnici stvaraju na osnovu pravila koja u sebi iznalaze, na osnovu svoje prisne veze s prirodom, spoznajući njene za- konitosti. Genije u sebi iznalazi idealni model (modèle idéal), istinski oblik (la ligne vraie), što služi kao načelo u stvaranju. 198 O tome Didro neposrednije govo- ri, deceniju kasnije, u Salonu iz 1767. Uzvišenost antičkih umetnika proističe iz činjenice da oni nisu imali gotova pravila i zapisanu estetiku, nisu sledili kulturološki uspostavljene modele, jer kulture kao organizovane i sistemski ustrojene civilizacije još nije bilo, već su tragajući došli do originalnog i prvog modela (un modèle original et premier), do istinskog oblika (une ligne vraie): Tvrdim da je glavni razlog zbog kojeg umetnosti nisu mogle ni u jednom dru- gom veku, kod nijednog drugog naroda, da dostignu stupanj savršenstva ka- kav su dostigle kod Grka taj što su oni obitavali na jedinom mestu na Zemlji na kojem su ljudi bili podvrgnuti lutanjima; stoga, zahvaljujući modelima koje su nam ostavili, nikada nismo mogli, poput njih, da dosegnemo postupno i polako lepotu tih modela; stoga, postali smo, više ili manje pokorno, imita- tori, portretisti, stoga smo samo pozajmili, muklo i opsurkno, idealni model, stvarni oblik; zato se, da su ti modeli bili uništeni, s razlogom da pretpostaviti da bismo bili primorani, kao što su oni bili, da postupamo prema bezobličnoj, nesavršenoj, iskvarenoj prirodi, te bismo dostigli, kao što su oni, originalni i prvi model, istinski oblik koji bi onda bio više naš, kao što nije, niti to može biti: da budem krajnje otvoren, zato mi se remek-dela Starih čine stvorenim da zanavek potvrđuju uzvišenost starih umetnika, a da se za čitavu večnost održi osrednjost budućih umetnika. To me ozlojeđuje. Ali, moraju se sprovoditi ne- povredivi zakoni Prirode; zato što Priroda ne čini ništa skokovito, i što to nije manje istinito u umetnostima nego što je u kosmosu. 199 se réduit à l’habitude mécanique d’appliquer des sons combinés.» (D iderot 2000: 1300–1301) 197 « Mais le poète ne peut s’abandonner à toute la fougue de son imagination ; il est des bornes qui lui sont prescrites. Il a le modèle de sa conduite dans les cas rares de l’ordre générale des choses. Voilà sa règle. » (D iderot 2000: 1301) 198 To je isti unutrašnji idealni model koji služi kao načelo estetskog suda, mera dobrog ukusa, o čemu je bilo govora u poglavlju Ukus. 199 « Je prétends que la raison principale pour laquelle les arts n’ont pu dans aucun siècle, chez DiDro i estetika 127 Originalni i prvi model, kome teži estetičar Didro, i čemu nalazi pri- mer kod antičkih Grka, jeste sama priroda, koja je original na osnovu kojeg umetnost nudi kopiju u vidu crteža, slike ili poeme, kao što je zapisano i u enciklopedijskoj definiciji pojma original, u nepotpisanom članku, ali čije se autorstvo pripisuje samom Didrou. Iako je Enciklopedista razmatrao ovu odrednicu samo u oblasti slikarstva, dalja definicijska proširenja se ipak mogu primeniti na čitavu oblast stvaralačkog. U enciklopedijskom članku „Original“ (1765) Didro zapisuje da se Download 3.62 Kb. Do'stlaringiz bilan baham: |
Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©fayllar.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling
ma'muriyatiga murojaat qiling