Didro I estetika
Download 3.62 Kb. Pdf ko'rish
|
.
6 Priznanja i osporavanja prate recepciju Didroa i u 20. veku. Žak Šuje tvrdi (c houillet 1973: 5) da je Didro najpre filozof i da treba kao takav da bude ozbiljno shvaćen. Deržavin, pak, svodi Didroovu misao na publicisti- ku. 7 Američki teoretičar s početka 20. veka Kru (R. Loyalty Cru) smatra (c ru 1913: 204) da Didroova misao „nije naučna ni filozofska, već enciklopedij- ska“, tj. ona koja se zanima za sve oblasti bez sistematičnog udubljivanja u određenu sferu i koja je usmerena na popularizaciju praktičnog znanja, što je, inače, odlikovalo i Enciklopediju (Encyclopédie), u punom nazivu – Obrazloženi rečnik nauka, umetnosti i zanata (Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers), koja je, kao riznica svih dotadašnjih znanja, predstavljala veliki izda- vački poduhvat u Francuskoj 18. veka, a kojim je rukovodio upravo Didro. 8 6 « Je suis bon encyclopédiste ; /Je connais le mal et le bien. /Je suis Diderot à la piste ; /Je connais tout, je ne crois rien. » (W ilSoN 1985: 129) 7 U Didrou je temperament publiciste očevidno odneo prevagu nad temperamentom naučnika. Snaga njegovih članaka nije se sastojala u saopštavanju novih naučnih činjenica ni u popularizaciji bilo kojih naučnih tekovina, već u publicističkoj oštrini gledišta, u težnji da i najapstraktniju temu ispuni nečim borbeno-konkretnim, u sjajnim, opštrim aforizmima, u zaključcima široke osnove i od dalekosežna značaja, i, najzad, u majstorskim karakteristikama tipova ljudi, naravi, običaja i pojedinih lica. (d eržaViN 1948: 23) 8 Enciklopedija je za dve decenije izlaženja (1751-1772), uz povremene zastoje i zabrane, brojala 60 660 članaka u 17 tomova teksta, praćenih s 11 tomova ilustracija. Didro je samo za prva dva toma napisao ili redigovao više od polovine članaka, ukupno 3 576. Ovoj statistici, a koju beleži Pjer Lepap (L epape 1991: 110, 112, 118), Artur Vilson pridodaje (1985: 61) i 4 toma 23 DiDro i estetika Oprečna gledišta svojih savremenika o sistematičnosti Didroove mi- sli sučeljava, već pomenuti, čuveni francuski didrolog Žak Šuje koji je de- lovao u drugoj polovini 20. veka (1973: 595): dok francuski estetičar Ivon Belaval (Yvon Belaval) smatra da je Didroova misao jedinstvena, zaokru- žena i sistematična, američki estetičar Lester Kroker (Lester G. Crocker) tvrdi da je ona fragmentarna, nesistematična, iscepkana. U prilog toj tvrd- nji američkog didrologa Krokera ide i zaključak Vladislava Folkjerskog u kojem ovaj poljski teoretičar kaže da Didrou nedostaje zaokružena celina: kod Voltera imamo „haos jasnih ideja“ (« un chaos d’idées claires »), kod Didroa je to „haos parcijalnih sistema“ (« un chaos de systèmes partiels ») – tvrdi Folkjerski (1925: 362) i zaključuje da je „pogled na celinu“ (« la vue d’ensemble ») ono što nedostaje kod Didroa. Kako onda definisati Didroa kao mislioca i umetnika? Teško je to učiniti, tvrdi Vilson, jer Didro je stalno u kretanju. Upravo to kretanje navodi Danijela Mornea da opazi mnoštvo oprečnih Didroa (1941: 144): Žak–Didro i Gospodar–Didro, Ramo–Didro i Filozof–Didro, u čemu i sâm Morne vidi Didroovu originalnost. Pomenuti likovi iz Didroovih dela, Fa- talista Žak i njegov gospodar i Ramoov sinovac, ovde se uzimaju za alegorije oprečnih etičko-estetičkih stavova: racionalno naspram senzitivnog, de- terminizam spram empirije, opservacija nasuprot entuzijazmu. Ako je tu reč o haosu parcijalnih sistema kojima nedostaje vezivna nit, onda je na istraživačima zadatak, kako to sugeriše Folkjerski, da Didroove sisteme sačinjene od detalja povežu u jednu celinu. Američki didrolog Dejvid Fant (David Funt) započinje studiju Didro i estetika prosvetiteljstva (Diderot and the Esthetics of the Enlightenment, 1968) tvrđenjem da Didroova misao ne može biti dosledno sistematizovana jer se njegova gledišta transformišu i evoluiraju (F uNt 1968: 17), a završava je zaključkom (1968: 177) da Didroovu misao čini niz pogleda koji zamenjuju prethodne ili im protivreče. Žak Šuje, pak, odbacuje teoriju o Didroovom evolucionizmu i tvrdi da je tu pre reč o iznenadnim mutacijama. I Daniel Morne se slaže da nema stvarne evolucije kod Didroa, već odricanja zarad druge strane, usled čega francuski enciklopedista, u svojim stavovima, ide iz jedne pozicije u drugu, te stoga on nije ni stvorio koherentan sistem. Volter i Monteskje evoluiraju – veli Morne (1941: 10) – Didro je stalno u dodatka, 2 toma indeksa i 1 tom dodatnih crteža. Međutim, teško je uvek pouzdano utvrditi autorstvo budući da ima i nepotpisanih članaka, kao i onih označenih samo zvezdicom, a značajan broj upravo takvih nepotpisanih članaka se tradicionalno pripisuje Didrou. Žak Prust tvrdi (1995: 133) da je manji broj članaka koje je Didro redigovao nego što se to veruje, te da su (1995: 119), u prvoj polovini 20. veka, svojim istraživanjima Herbert Dikman i Franko Venturi doveli u sumnju Didroovu legendarnu plodnost u Enciklopediji. Danijel Morne (1941: 66–67) svodi Didroov značaj na mali broj redigovanih članaka. Loran Versini, priređivač kritičkog izdanja Didroovog opusa u poslednjoj deceniji 20. veka, beleži (d iderot 1994: 199) da je Didro napisao 30 članaka iz oblasti filozofije na ukupno 558 strana. 24 Nermin Vučelj protivrečnostima. Izmiriti različitost i jedinstvo, estetiku i eksperimental- nu fiziku, prirodu i civilizaciju, osnovni je Didroov misaoni zadatak. To su dve strane koje idu zajedno, kao dva profila jednog lica, kao pismo i glava na kovanom novcu: život i umetnost, filozofija i estetika. Umetnič- ko ruho svoj materijal dobija iz života: emocija je tkanina; a kroj i vez, ono estetsko, postavlja se nadahnutom zanatskom umešnošću – filozofskim sistematičnim promišljanjem. 2. E Stetičar Je li Didro filozof ili samo enciklopedista, umetnik ili tek publici- sta, vatrena polemika u tom etiketiranju vođena je među teoretičarima u dva minula veka koji su neiscrpne argumente zahvatali jednako iz ugla sinhronije – načelnih definicija i sistema, i dijahronije – određenog druš- tveno-istorijskog konteksta. Deni Didro se na početku prethodnog potpo- glavlja pominje s atributom ugodne semantičke ekstenzije francuski stva- ralac iz dva razloga: prvo – kako bi se izbeglo upuštanje u široku raspravu koja se nameće kad se pribegne uskom terminološkom etiketiranju, drugo – zato što je Didro kao estetičar predmet ove knjige. Prethodne napomene o misaonom, ili filozofskom, kod Didroa čine se nezaobilazne, a jedan razlog tome već je ponuđen u slici o kovanici s licem i naličjem, to jest nespornoj vezi između života i umetnosti, filozofije i estetike. Francuski didrolog Ivon Belaval (B elaVal 1973: 7) podseća da Didro- ova estetika nije izolovana od njegove filozofije. Danski teoretičar Hans Melbjerg eksplicitniji je: s obzirom na to da se Didro često ograničava da nešto tvrdi, a ne objašnjava, zato: „da bismo se orijentisali u njegovoj esteti- ci, treba je povezati s njegovom filozofijom od koje se ona nikada ne raz- dvaja“ (m ølBjerg 1964: 5). U osnovi Didroovih estetičkih teorija jeste sen- zualistička filozofija ili radije, kako smatra Melbjerg, te teorije jesu reakci- ja na senzualizam. Veliki didrolog Žak Šuje zaključuje da je glavna tema u Melbjergovim Vidovima Didroove estetike, kao i u Tominom (Jean Thomas) Didroovom humanizmu, teorija o prevazilaženju senzualizma. Šuje (1973: 5) insistira na tome da Didroa najpre treba shvatiti kao filozofa. Herbert Dikman na vezu filozofije i estetike kod Didroa gleda kao na sintezu, tj. Didro „pridružuje zakone ili pravila, koja su element pesničkog izraza i koja postavljaju zadatke piscu, razmišljanjima o prirodi lepog, o njego- vom odnosu s umetnošću, s estetskim stvaranjem i analizom estetskog zadovoljstva“ (D ieckmann 1959 : 97). Drugi razlog da se u obzir uzme i Didroova filozofija u estetičkom istraživanju daje Belaval opaskom da ne 25 DiDro i estetika može estetika biti zasebna od filozofije kod čoveka „koji nije prestajao da se poziva na Filozofiju, kod čoveka kog su nazivali i koji je samog sebe nazivao: Filozof“ (B elaVal 1973: 7). Sistematizovati Didroovu estetičku misao nije ništa manji izazov nego definisati njegovu opštu misao. Afirmacija Didroa kao estetičara oscilirala je između odavanja priznanja, s jedne strane, do osporavanja bilo kakvog većeg značaja, s druge strane. U Dvema studijama o Didrou – Etika i Esteti- ka (Two Diderot Studies – Ethics and Esthetics, 1952), Lester Kroker odriče Didrou bilo kakvu određenu i doslednu estetičku filozofiju i svodi je na „mnoštvo teorija koje se okreću kao žice na točku koje polaze iz jednog središta“ (c rocKer 1952: 114). Mnoge Didroove ideje su sasvim neoriginalne – tvrdi Kroker – tek neke su visoko stimulativne, te, prema tome: „Didro nije bio zadovoljavajući estetičar-filozof, on je bio značajan pisac o estetičkim pitanjima“ (1952: 114). Suprotno Krokeru, Ivon Belaval u Didrou vidi „pr- vog sistematičnog estetičara“ (1973: 300). Naziv studije – Estetika bez Di- droovog paradoksa (L’Esthétique sans paradoxe de Diderot) - sugeriše da se iza pojavnih protivrečnosti u Didroovoj teoriji može sagledati jedinstvo, ali Le- ster Kroker, pomenuti američki didrolog, ima utisak da je Belaval u svom istraživanju „uzeo hiljade fiša i nastojao da ih poveže u jednu celinu kao slagalicu, te je tako nastao katalog Didroovih estetičkih ideja“ (1973: 51). Već pomenuti antididroist Danijel Morne (1941: 119) smelo presuđuje da Didroova estetika nije jasna. Takva je Morneova recepcija Didroove verbalizovane misli koja se, prema oceni Lea Špicera, ispoljava kroz dva vida (S pitzer 1970: 166): kao emotivna mobilnost i naučnička egzaltacija. Ar- tur Vilson (1985: 446), pak, sagledava Didroovu estetiku kao široku teoriju koja obuhvata umetnika, slušaoca, gledaoca, a svi oni se sreću u tački koja je ukus, što je i predmet glavne umetničke debate 18.veka u kom je i nastao pojam estetika. Interakcija stvaraoca i recipijenta i afirmacija subjektivno- sti u zasnivanju filozofije umetnosti se nalaze u temelju moderne estetike koja se vezuje za 18. vek. To nas vraća na uvodno izlaganje u kojem se 18. vek, mimo formalnog kalendarskog vremenskog rangiranja, definiše kao određena duhovna epoha, a Deni Didro se pozicionira kao istaknuti predstavnik epohe. U prilog tome slede još dve kraće elaboracije. Ključ Didroove estetike i filozofije za Žaka Šujea jeste njegov humani- zam i potvrdu za to on nalazi i u članku Enciklopedija objavljenom u istoi- menoj publikaciji. Ne samo da će Enciklopedista, tj. Didro, pronaći u glav- nim sposobnostima čovekovim načelo klasifikovanja koje je uzalud tražio u prirodi – veli Šuje (1973: 398) – već, i naročito, poznavanje čoveka ponu- diće filozofu tačku gledišta koja je istovremeno i uzvišena i laka, a polazeći od nje se može nadati da će prevazići antinomiju bića i saznanja. Dok je 17. vek, sa svojim objektivizmom i depersonalizovanim klasicizmom, stvorio jaz između čoveka i svemira, a personifikaciju tog veka Šuje vidi 26 Nermin Vučelj u Paskalu, kod Didroa je, nasuprot jansenističkom entuzijasti, uspostav- ljena veza između čoveka i svemira. Priroda nije više otužna nema scena, kao u 17. veku, već je objekat poznavanja za misleće ljude. Prisustvo ljudi na svetu je ono što egzistenciju čini zanimljivom – citira Šuje (1973: 399) drugog teoretičara (Jean Thomas), što nas vodi na drugu elaboraciju. Žan Toma je nazvao francuski 18. vek humanizmom i vek prosvećenosti je uporedio s renesansnim humanizmom. Elaboracija koju izvodi Toma ovde se može rezimirati u sledeće tri glavne odlike: prvo – mera svega je čovek, a ne nešto izvan njega; drugo – upoznaje se ljudska priroda, telo i duh i čovek se samoposmatra u svom totalitetu bez nametnutih ograničenja; treće – drugi nisu model, već primer, i svako razvija svoju osobenost. Nausprot renesansi i prosvetiteljstvu stoje sistemi koji nude modele i stvaraju uniformnu zajednicu, a u takve sisteme Toma ubraja klasicizam i romantizam. Jasno je da je u takvom određenju humanizam shvaćen kao sinhronijska kategorija, stanje duha, a ne dijahronijski pojam, tj. istorijska epoha na prelazu iz Srednjeg veka u Novi vek. Humanizam je panevropski i humanisti prelaze granice topografskog, etničkog i nacionalnog određenja. U tom smislu, u svojoj didrofilskoj studi- ji naslovljenoj Didroov humanizam (L’Humanisme de Diderot, 1938) Žan Toma humanistima naziva Montenja, Didroa i Getea. ** Čovek je mera i u modernoj estetici koja je utemeljena u 18. veku, a Didroov doprinos u toj oblasti predmet je ove knjige. U studiji Homo Ae- stheticus – otkriće ukusa u demokratskom dobu (Homo Aestheticus – L’invention du goût à l’âge démocratique, 1990) Lik Feri (Ferry) vidi u začetku estetike i fenomenologije pokazatelje promena u poretku mišljenja i obeležja onog što on naziva humanizam prosvećenosti. Baumgartenova Estetika (1750) i Lamberova Fenomenologija (1764) jesu teorije o čulnosti. „Prvi put, nesum- njivo, stanovište ograničenog, čisto ljudskog saznanja, uzeto je u obzir zbog njega samog“ – zaključuje Feri (F eri 1994: 65). Deskriptivno-interpretativni razvoj moderne francuske estetike, omeđene periodom 1680–1814, dat je u opsežnoj disertaciji koju je Ani Bek (Becq) odbranila 1978. godine. Francuska teoretičarka (B ecq 1994: 510) vidi središnju tačku estetičkog razmatranja u pojmu stvaralačkog su- bjekta (sujet créateur), a ne u nadsubjektivnom popisu pravila umetničkog stvaranja koja se nazivaju objektivnim načelom. Diskurs estetike – objaš- njava Ani Bek – moguć je u potpunosti samo ako razum postane poetski, sposoban za intuiciju i stvaranje, i time jednako sposoban da interveniše u oblasti koju određuje pojam stvaranja oko kojeg se promišlja umetničko uopšte, kao poema izvan žanrovskih i tehničkih određenja koja su uspo- stavile poetike epohe klasicizma. Zaključak koji izvodi Ani Bek korespon- dira s prethodno navedenim citatom iz Ferijeve studije Homo Aestheticus. 27 DiDro i estetika Ukratko, Lik Feri zaključuje kako se nastanak estetike vezuje za pojam ukusa i ljudska merila, a što vodi ka intersubjektivnosti. 3. D idrologija Da postoji i Didroova estetika potvrđuje podatak da je na tu temu objavljen značajan broj istraživačkih članaka i studija. I kada istraživač si- stematizuje Didroovu estetičku misao s namerom da dokaže kako tu nema nikakve celovitosti i sistematičnosti, on i time, u stvari, daje doprinos u afir- misanju didroovske estetičke teorije. Devetnaesti vek očigledno nije pozna- vao estetsku ni estetičku recepciju Didroovog dela, jer se autor procenjivao iz ugla političke ideologije, a u odsustvu valjane književne kritike filozofija pesništva izjednačavana je s didaktikom umetnosti. I Folkjerski zaključuje (1925: 367) da nijedna studija u 19. veku ne izlaže sistematski Didroovu estetiku. Dvadeseti vek u vrednovanju posmatra umetnost u njenoj suštin- skoj prirodi, a nju čini forma, postupak, struktura. Zato je minuli vek afir- misao i estetiku u okviru didroloških istraživanja. Na početku prošlog veka Istraživanja iz Didroovog estetičkog naturaliz- ma (Studies in Diderot’s esthetic naturalism, 1922) Filiksa Vekslera (Vexler) se bave Didroom kao dramaturgom, tj. teorijom drame kod Didroa, ali Veksler svoje zaključke prenosi na opšti plan Didroove estetike. Didro se jeste misaono i emotivno najviše dao pozorištu i pokazao je najviše teo- rijsko-sistematične ozbiljnosti na polju dramaturgije. U tom smislu, fran- cuski profesor Ivon Belaval čak kaže (1973: 53) da Didroova razmišljanja počinju teatrom i njime se završavaju i da je pozorište središte Didroove estetike. Veksler smatra (V exler 1922: 7) da Didroova estetika oscilira iz- među subjektivizma i objektivizma, racionalizma i emocionalnosti, realizma i idealizma ili – između klasicizma i romantizma. Didro nastoji da uspostavi ravnotežu, otuda dualistička priroda njegovih verovanja, ali preimućstvo nosi realistički trenutak – zaključuje Veksler koji Didroa naziva (1922: 26, 41) ideo-realistom. Poljak Vladislav Folkjerski je, u studiji o estetici i estetičarima 18. veka (Entre le classicisme et le romantisme, étude sur l’esthétique et les esthéti- ciens du XVIII e siècle, 1925), od tri dela studije, drugi deo od 160 strana posvetio Didrou. „Ako Didro i nije veliki umetnik, ako je i posedovao od umetnosti samo energiju i plam, nije time manje shvatio šta je to veliki umetnik“ – zaštitnički se postavlja Folkjerski i nastavlja: Šta je više bilo potrebno za njegovu estetiku? On je shvatio umetnika ne kao čoveka od zadovoljstva, već kao čoveka od rada i požrtvovanja, ponekad 28 Nermin Vučelj kao čoveka patnje i melanholije. Izvučen iz dubine, čovek gubi svoju rav- notežu, pati. Nema umetničkog dela bez patnje. 9 Ivon Belaval, ovde nekoliko puta već pomenuti francuski didrolog, imao je nameru da priredi kritičko izdanje Didroovog teorijsko-polemičkog spisa Paradoks o glumcu, ali to je, kako je sam izjavio, preraslo u studiju o Didroovoj estetici. Estetika bez Didroovog paradoksa pojavila se 1950. godine 10 i sastoji se od tri dela: Pozorišna vokacija – deo koji nudi biografsko-kontek- stualni uvid u Didroovu dramaturgiju, Oponašanja prirode – deo koji ela- borira pojam lepog, odnos subjektivnog i objektivnog, prirode i umetnosti i Paradoks o glumcu – deo koji razmatra Didroov polemički spis u kojem se sučeljavaju dve teorije glume, teorija o senzibilnosti i teorija o racionalnosti. Belaval zaključuje studiju objašnjenjem kako je on želeo da doprinese tome da se Didro shvati, a ne da se neminovno prihvati i, naposletku je i Belaval došao na to stanovište, ocenjuje (B elaVal 1973: 307) da Didroova estetika „ne ostaje važeća za nas“, tj. za drugu polovinu 20. veka. Dve godine nakon Belavalove studije, Lester Kroker je ponudio kri- tiku Didroove etičke filozofije i razmatranje subjektivizma i objektivizma u Didroovoj estetici, u nameri, koju sam obznanjuje, da izuči suštinu i značenje Didroove misli i suoči se sa svom njenom složenošću. Lepo i per- cepcija odnosa, ukus i umetnički doživljaj, priroda stvaraoca i odnos prema prirodi – to je tematika Dve Studije o Didrou – etika i estetika (Two Diderot Studies – Ethics and Esthetics, 1952). Drugi deo studije naslovom upućuje na opozitnost u Didroovoj estetičkoj misli: „Subjektivizam i objektivizam u Didroovoj estetici“ (“Subjectivism and Objectivism in Diderot’s Esthe- tics“). Deceniju kasnije, Kroker objavljuje četvorodelni ogled Didroov hao- tični red (Diderot’s Chaotic Order. Approach to Synthesis, 1973) u kojem para- lelno razmatra metafiziku, moral, politiku i estetiku kako bi sistematizo- vao Didroovu misao kojoj su vodilje „red i nered“ (“order and disorder”). U drugom delu ogleda Kroker razmatra estetsko iskustvo u eksperimen- talnom određenju, kao oblik komunikacije sa sadržajem i posledicama koje odatle proizlaze. Herbert Dikman 11 je zaslužan što je kritički proučen i publikovan fond Vandel, a što je naziv zaostavštine Didroovih dela u vlasništvu nje- 9 « Que fallait-il de plus pour son esthétique ? Il a compris l’artiste non en homme de plaisir, mais en homme de travail et de sacrifice, quelquefois en homme de tourment et de mélancolie. Tiré en profondeur, l’homme perd son équilibre, il souffre. Point d’œuvre d’art sans souffrance. » (f olKierSKi 1925: 515) 10 U ovom istaživanju je korišćeno izdanje Belavalove studije iz 1973. godine. 11 Dikman je nekadašnji student u Hajdelbergu, emigrirao je kada je nacizam postao zvanična nemačka politika, a po završetku rata postao je i američki državljanin, a od 1950. godine i profesor na Harvardu. 29 DiDro i estetika gove kćeri i zeta, inače prethodno stotinu godina zagubljenje i zanemare- ne kolekcije Didroovih rukopisa. Dikman je, od februara do aprila 1957. godine, na Koležu de Frans održao osam predavanja, od kojih je pet obje- dinjeno u štampanom izdanju pod nazivom Download 3.62 Kb. Do'stlaringiz bilan baham: |
Ma'lumotlar bazasi mualliflik huquqi bilan himoyalangan ©fayllar.org 2024
ma'muriyatiga murojaat qiling
ma'muriyatiga murojaat qiling