Ministarstvo socijalne politike I mladih

NOSITELJ 
Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava 
SURADNICI U 
PROVEDBI 
Ministarstvo poduzetništva i obrta 
Hrvatski zavod za zapošljavanje
akademska zajednica 
socijalni partneri 
udruge mladih i za mlade 
ROK 
PROVEDBE 
 
ZADACI 
2014. – 2015. 
1. Uz aktivno sudjelovanje dugotrajno nezaposlenih mladih izraditi nove 
i/ili unaprijediti postojeće mjere zapošljavanja dugotrajno 
nezaposlenih mladih, uz vrednovanje njihovog učinka na položaj 
mladih žena, odnosno mladih muškaraca 
2014. i 
kontinuirano 
2. Potaknuti raspravu s ključnim dionicima o problemu dugotrajne 
nezaposlenosti mladih
2014. i 
kontinuirano 
3. Provoditi i pratiti provedbu mjera za dugotrajno nezaposlene mlade 
INDIKATORI 
PROVEDBE 
Indikatori ishoda:
• Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje broj dugotrajno 
nezaposlenih mladih registriranih po županijama se kontinuirano 
smanjuje
Indikatori rezultata:
• Prijedlozi mjera raspravljeni i zaključci usvojeni u fokus grupama s 
dugotrajno nezaposlenim mladima u najmanje 10 gradova; zaključci su 
korišteni za unapređenje mjera, s uključenom rodnom perspektivom 
• Prijedlozi mjera raspravljeni i zaključci usvojeni na najmanje četiri 
relevantna savjetodavna tijela 
• Utvrđene mjere integrirane su u Smjernice aktivne politike 
zapošljavanja za 2015. godinu i u druge važne programsko-strateške 
dokumente, u razdoblju do 2017. godine 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

---

35 
3. SOCIJALNA ZAŠTITA I UKLJUČIVANJE
Socijalna zaštita jedna je od najvažnijih dimenzija zaštite prava i sloboda građana temeljenih 
na načelu solidarnosti, budući da im omogućuje premošćivanje niza životnih poteškoća kad ih 
oni iz objektivnih razloga nisu u stanju sami riješiti. Obuhvaća niz mjera koje društvo stavlja 
na raspolaganje pojedincu kako bi poboljšao svoje zdravlje, povećao šanse za zaposlenje, 
osigurao stambeni prostor, postigao željeni stupanj obrazovanja i slično. U pravilu ih pružaju 
za to posebno uspostavljena državna tijela i/ili humanitarne organizacije civilnog društva. 
Učinkovita socijalna zaštita mladih jedan je od najvažnijih indikatora skrbi i društva i države 
za njihovu dobrobit te je, u skladu s tim, važna komponenta njihova osjećaja sigurnosti u 
društvu kojemu pripadaju, osobito kad je riječ o mladima koji žive u siromaštvu, 
nezaposlenim mladima i onima koji pate od težih bolesti.
Predložene mjere za Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine, u 
području socijalne zaštite i uključivanja, proizlaze iz nekoliko suvremenih izazova na ovom 
području. Danas postoji veliki broj mladih koji se nalaze u riziku od socijalne isključenosti 
koji nužno ne spadaju u postojeću klasifikaciju manjinskih skupina (mladi Romi, mladi s 
invaliditetom, mladi iz sustava alternativne skrbi i dr.). Suvremeni problemi, kao što su veliki 
postotak nezaposlenosti mladih u Republici Hrvatskoj, produljenje vremena ovisnosti o 
roditeljima, dovode do pojave sve većeg broja mladih koji se nalaze u riziku od socijalne 
isključenosti sukladno kategorijama obrazovanja, stanovanja, zapošljavanja i zdravstvene 
skrbi. Skupine mladih, kao što su mladi koji izlaze iz trogodišnjih škola, mladi azilanti, često 
u postojećim poznatim klasifikacijama, ostaju „zaboravljeni“ i na taj način odgovorni dionici 
ne odgovaraju njihovim potrebama.
Broj mladih koji se nalaze u riziku od socijalne isključenosti zahtjeva veliku angažiranost 
centara za socijalnu skrb i ostale sustave potpore različitim skupinama mladih. Centri za 
socijalnu skrb imaju ključnu ulogu kada se radi o mladima u riziku od socijalne isključenosti, 
obzirom na javne ovlasti pružatelja preventivnih usluga i usluga potpore obitelji. U novije 
vrijeme, centri za socijalnu skrb, sve se više okreću stvaranju i razvijanju suradničkih odnosa 
s drugim pružateljima usluga, organizacijama civilnog društva i drugim odgojno-obrazovnim i 
zdravstvenim ustanovama te ustanovama socijalne skrbi, kako bi što bolje osigurali mrežu 
socijalnih usluga usmjerenih na zaštitu djece i potporu obitelji. Navedeno postavlja velike 
izazove pred centre za socijalnu skrb zbog nedostatnih kapaciteta za takav zaokret u pristupu 
pružanja usluge. 
Kao sve značajniji pružatelji preventivnih usluga i usluga potpore mladima u riziku od 
socijalne isključenosti javljaju se organizacije civilnog društva. Mapiranje alternativnih 
socijalnih usluga/programa po županijama daje pregled socijalnih programa i to onih koji 
pridonose razvoju kombiniranog sustava socijalne politike na razini svih županija u Hrvatskoj 
u 2007. godini. U ukupnom iznosu financiranih usluga, zastupljenost usluge za djecu i mlade 
nalaze sa na trećem mjestu i iznose 10,2% ukupnih dodijeljenih sredstava, usluge zaštite i 
prevencije nasilja u obitelji zastupljene su sa 6,1%, a usluge usmjerene na potporu obitelji sa 
3,6%. Većina sredstava usmjerenih na djecu i mlade mogu se procijeniti kao sredstva 
univerzalne/primarne prevencije, dok su sredstva za indiciranu/selektivnu prevenciju i tretman 
(primjerice psihosocijalna pomoć i savjetovališta za mlade u riziku što također doprinosi 
razvoju potrebne mreže usluga u zajednicama) zastupljena u značajnije manjoj mjeri, iako bi s 
obzirom na potražnju i potrebe za ovim uslugama, prema nekim procjenama, ta sredstva 
trebala biti veća. Mapiranje pokazuje da postoji relativna rasprostranjenost socijalnih usluga 

---

36 
na području svih regija, ali je razvidna nejednakost u alokaciji sredstava po županijama s 
obzirom na iznose sredstava, zatim tipove usluga, korisnike i pružatelje usluga, pri čemu su i 
dalje u nepovoljnom položaju županije koje su siromašnije. Najviše sredstava za usluge koje 
provode organizacije civilnog društva je u Gradu Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj, Osječko-
baranjskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Međutim, tek u rijetkim slučajevima programi 
organizacija civilnog društva identificiraju se kao formalne socijalne usluge, budući da u 
Hrvatskoj nisu ustanovljene procedure ugovaranja i standardizacije izvaninstitucionalnih 
socijalnih usluga s organizacijama civilnog društva, tako da pozitivni primjeri počivaju na 
inicijativi pojedinačnih institucija i organizacija civilnog društva. 
Imajući na umu spomenute trendove, potrebno je utvrditi kategorije rizika od socijalne 
isključenosti mladih te prema njima kontinuirano pratiti broj i strukturu mladih u tim 
kategorijama, te unaprijediti rad postojećeg sustava potpore mladih u riziku od socijalne 
isključenosti.