Žena: Hoću.
Lidija Petrovna: No, što je to? Tebe ne hrane, ili što? Vjerojatno živiš u nekakvom utočištu.
Postoji li tu kod vas nešto za takve kao što si ti? Gdje ti živiš?
Žena (smije se lako i sretno): Posvuda!
Lidija Petrovna (nevoljko se smije): Oh, ptičice božja... ništa ti ne moraš, hladnoću ne
osjećaš, glad ne razumiješ...
Žena: Ja tebe trebam.
Lidija Petrovna: Ja ću vam dati čarape. Imam dobre, vunene, sasvim nove. Jednom obuvene.
Koje je tvoje ime? Znaš li uopće svoje ime?
Žena: Znam.
Lidija Petrovna: Pa, kako ti je ime?
Žena: Ubijenko.
Lidija Petrovna (nakon pauze): Čudno prezime. Ukrajinsko, ili što? Pa, gdje je treća parcela?
Ići ću na cestu.
Idu. Žena pogledava znatiželjno na nju.
Što me tako gledaš, dušo?
Žena (ljutito): Rekla sam da me zoveš teta!
Lidija Petrovna: Pa, kako te mogu tako zvati kada smo gotovo iste dobi.
Žena (viče): Teta me zovi!
Lidija Petrovna (oprezno): Pa dobro, ne ljuti se... Teta... Oh, što je to?
Zaustavila se, držeći se za srce.
Žena (s razumijevanjem): Stegnulo te?
Lidija Petrovna: Što? Pa da, nekako stegnulo... neugodan osjećaj.
Žena (skače po humcima i brazdama): Stegnulo! Stegnulo! Našu Lidu je stegnulo!
Lidija Petrovna (tužno): Uopće nije normalna. Još i skače! (Začuđeno.) Kako si znala moje
ime?
Žena ne odgovara, pjeva divlju pjesmu.
Vjerojatno je čula u blagovaonici. Što s njom, ona hoda, promatra ljude, blažena... Pa, gdje je
ta cesta onda? Čini se da smo ju već trebali naći.
Žena (pjevajući pjesmu): Cesto, ti cesto, cestice, eh ti!
Lidija Petrovna (viče): Umukni više! Ja ću poludjeti!
Žena (hladnokrvno i autoritativno): Nećeš.
Lidija Petrovna: Ti si čudna, jako čudna, teta, oh! (Hvata se za srce.)
17
Do'stlaringiz bilan baham: |