22
Žena: Koga?!
Lidija Petrovna: Onoga koji je ovo napravio!
Žena: Što je napravio?
Lidija. Petrovna: Pa, gornji sloj je uklonjen i ostalo... idemo.
Žena: A kako ćemo ići?! Ti ju pogledaj, nju boli, po njoj hodati, ona se nije navikla.
Lidija Petrovna: Tko?!
Žena: Tko, tko?! Na kome stojiš?!
Lidija Petrovna: Ja stojim na zemlji.
Žena: A da na tebi stoje, što bi rekla?
Lidija Petrovna: Svejedno idemo. Mi ćemo oprezno. Na vrhovima prstiju.
Žena: Ali gdje da idemo?! Pa doći ćemo na kraj, tamo je ocean. Pa zaplivat ćemo. Gdje ćemo
ti i ja, dvije žene.
Lidija Petrovna: Kao prvo ti nisi žena... ti... ja ne znam tko si ti. I drugo, moramo reći
drugima. Ljudima.
Žena: Nema drugih Lida. Samo si ti ostala.
Lidija Petrovna: Zašto sam ja sama?! Kome?!
Žena: Meni.
Lidija Petrovna: Zbog tebe su me ostavili?
Žena: Pa.
Ja sam te u jamu gurnula, da te ne bi odnijelo.
Lidija Petrovna: A što ću ja tebi?
Žena: Ja ne mogu bez tebe. Svi su pak umrli. Ti ćeš umrijeti, ja ću umrijeti.
Ja sam zlo
svijeta. Ja ljude žderem i radujem se, a sve ću požderati i sama umrijeti. Eto kakva sam ja. Ti
si zadnja ostala. Ja ću te čuvati . Malo po malo ću jesti. Provedimo se! Ništa! Prostrano je
ovdje! Svijetlo!
Lidija Petrovna se okrenula od Žene.
Što ti je? Lida! Lida!
Ne ostavljaj me samu, ja sam breza! (
Zamrznula se u izvještačenoj pozi.)
Do'stlaringiz bilan baham: