Lidija Petrovna: Što?
Jelena Maksimovna: To tebe nema. Tebe su zamijenili kopijom.
Lidija Petrovna: Mene?
Jelena Maksimovna: Tebe.
Lidija Petrovna (mrmlja): Ti bi istrunula, kao krumpir u blatu, a svi bi procvjetali kao
nebeski anđeli, kao jabuke, božji cvjetići.
Jelena Maksimovna: Gle, gle... tebe su ubili...
Lidija Petrovna: Oh! Tetkice. Nije me stegnulo. Moje srce. Nije bolno. Ali vi, osim ako vi
stvarno jeste nebeski anđeli?
Jelena Maksimovna: Mi i jesmo.
Lidija Petrovna: Božji cvjetići?
Jelena Maksimovna: A tebi zavide?
Lidija Petrovna: Ali ja to ne vidim.
Jelena Maksimovna: Ne znaš. Mrtva si.
Lidija Petrovna: Da? Da? Je li to istina? Vi postojite? Vi svi postojite? Znači, nisam vas
ubila?
Jelena Maksimovna: Ne, nisi ubila. Sebe si ubila. A mi smo živi.
Lidija Petrovna: O bože moj... bože moj, znači svi žive? Svi, cijeli svijet!
Jelena Maksimovna: A ti ne živiš! Ti ležiš u zemlji, truneš!
Lidija Petrovna: Cvjetići, anđeli. Sreća!
Zavijanje sirene hitne pomoći. Samo moje, samo se moje srce zaustavilio. Ja sama, samo ja ležim u vlažnoj, dubokoj zemlji,
i svijet cvjeta, sretno, sretan, živ! Zbogom, dragi! Živite dugo, bogato, ljubite, rađajte, radite i
odmarajte! Zbogom!
Lidija Petrovna bježi. Nijema scena. Zvoni telefon.
35
Jelena Maksimovna (u slušalicu): Konstrukcijski ured, recite. Ona... ona je izašla. Što?
Jasnije, molim vas. Što je obećala? Kakve čarape? Tko je to? Kakva tetica? Oh! (Hvata se za srce. Kratki tonovi u slušalici.)
ZAVJESA (VOSTRJAKOVO 1981.)
